Sarajevsko dijete, odrastao u Hrasnom. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu 2000. godine. Magistar nauka u oblasti Evropskih studija od 2005. (Univerzitet u Bolonji i Univerzitet u Sarajevu). Od 1997. do 2013. bio aktivan član SDP BiH. U tom periodu bio dva puta zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo i šef kabineta Ministra vanjskih poslova BiH u mandatu Alijanse za promjene. Od 2003. posvetio se privatnom biznisu radeći za renomirane evropske firme u oblasti primjene evropskog prava kao ekspert EU, prije nego se reaktivirao u politici sredinom 2009. kao savjetnik za vanjsku politiku i EU integracije Željka Komšića u Predsjedništvu BiH. U svojim nastupima teži da se bori stručnim argumentima umjesto uopćenih, populističkih dnevnopolitičkih fraza. Trenutno piše doktorat iz Evropskog prava u oblasti tržišne konkurencije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Oženjen suprugom Anom koja je morala na biro za zapošljavanje od momenta kad je postao zastupnik DF-a.
1. U Demokratskoj fronti ste od osnivanja stranke, možete li nam povući paralelu gdje je Demokratska fronta bila onda, a gdje je sada?
Prekjučer, 7.4.2018. godine u Zenici sam prisustvovao obilježavanju pete godišnjice od osnivanja DF-a, imali smo više radnu nego svečanu sjednicu Glavnog odbora. Bio je to trenutak za prisjećanje. U isto vrijeme prije pet godina sam bio u radnom predsjedništvu osnivačke skupštine DF-a u UNITIC-u. Kao magistru nauka iz Evropskog prava i nekome ko se vanjskom politikom i EU integracijama bavi od 2001 godine, bio mi je izazov ali i želja i tada u Predsjedništvu, a i kasnije u Parlamentu Federacije BiH da svoje znanje i iskustvo iskoristim za dobrobit ove zemlje i njenih građana. To je bilo vrijeme entuzijazma, ali i svijesti kod velikog broja ljudi da je to možda zadnja prilika da se pokuša spasiti građanski koncept Bosne i Hercegovine i sistem vrijednosti u koje vjerujemo. DF je bio mjesto gdje su se trebali okupiti svi oni nezadovoljni ponašanjem zvaničnika SDP-a s ciljem očuvanja političkog kapaciteta tog dijela građanskog društva BiH. Nažalost naišli smo na mnogo prepreka. Neke su bile izuzetno teške za stranku, a neke su bile razočaravajuće za veliki broj članova i simpatizera. Nažalost i to da neki naši članovi nisu bili ni posve iskreni u svojim namjerama. No to je dio političkog života u Bosni i Hercegovini. Pored svih grešaka, izazova i prepreka, DF ipak postoji i spreman je izaći na sljedeće izbore boreći se za istu ideju građanske, sekularne, nekorumpirane Bosne i Hercegovine koja postoji, jer je kao svoju prihvataju i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i svi građani koje naš Ustav diskriminira nazivajući ih ostalima i kršeći njihova ljudska prava.
2. Kao ekspert za vanjsku politiku, koliko ujedinjenje ljevice može donijeti dobroga građanima BiH?
Trenutna slika Bosne i Hercegovine koju imaju svjetski zvaničnici je slika zemlje koja se jedva održava zbog nemogućnosti unutarnjeg dogovora tri naroda koji je čine o funkcioniranju demokratskih procesa i zajedničkoj budućnosti. To je opasna slika. Iz perspektive svjetske politike to izgleda ovako: zaustavljen je rat u BiH, uložene milijarde njihovih eura, dolara i jena u obnovu BiH, pružana je pomoć u promjeni svih ustava u BiH bezuspješno, pružana pomoć u izradi zakona, pružena evropska perspektiva i potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU 2008. godine, otvorena mogućnost za članstvo u NATO, a BiH 23 godine nakon rata i dalje predstavlja svojevrstan međunarodni problem. Postoji podrugljiva izreka u redovima međunarodnih birokrata da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ne propušta priliku da propusti svaku priliku za napredak.
Takvu sliku o BiH mi moramo promijeniti, jer ona doprinosi prihvatanju ideje o podjeli BiH u međunarodnim krugovima ili u najboljem slučaju stvaranja labave konfederacije do momenta sljedećih globalnih geopolitičkih promjena. Naravno postoje domaće i vanjske sile koje na stvaranju takve slike neumorno rade i onemogućavaju funkcioniranje državnih institucija, i što je još gore stvaranju psihoze nepovjerenja i dubljeg razdora među narodima u BiH.
Koherentan, iskren i sistematičan nastup, zasnovan na znanju i struci, ne samo ljevice već i drugih građanskih i liberalnih opcija je ključan da bi se pokazalo da BiH može funkcionirati. Kao malom šarafiću u mehanizmu institucija to je konkretno bio osnovni cilj mog ličnog angažmana u MVP BiH kada je BiH 2002. postala članica Vijeća Evrope, kada smo 2008. uspjeli ispregovarati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ili kada smo pokazali da BiH može 2010./2011. biti članica Vijeća sigurnosti UN-a. Sve navedeno postignuto je kad se u političkom smislu više pitala lijeva i građanska BiH, kakva god ona bila u tom trenutku.
3. Dešavanja na relaciji DF – SDP, negativna propaganda koja se stvara u desničarkim strankama, kakav odraz imaju u društvenom životu, svakodnevnici?
Postoji veliko očekivanje javnosti o zajedničkom nastupu, no političke stranke su kompleksne strukture u kojima se prelamaju raznoliki interesi pojedinaca i grupa unutar tih stranaka, a i oko njih. Nastupi DF i SDP-a u parlamentima su koordinirani kad god su usmjereni prema vladajućim strankama. I to je suština. To je dobro. Do nerazumjevanja dolazi kad se proba postići neki viši nivo suradnje koji zahtijeva mnogo složenije procese.
Šta god se na kraju dogodi između DF i SDP, bitno je shvatiti da ništa ne može i ne treba na silu i po direktivi. Zato postoje brojni pokušaji programskog i operativnog približavanja koji će bez sumnje rezultirati bližom suradnjom u predizbornoj kampanji na onim osnovima koje bude moguće dogovoriti. Zato pažnju treba posvetiti onome što su zajednički interesi u kampanji, a razlike staviti po strani do izbora. Propaganda u BiH je općenito takva da podržava sliku da je sve u BiH ispolitizirano.
Vladajuće stranke imaju kontrolu nad javnim medijima, a i oni što se zovu nezavisnim rade po principu plati da ti napišem šta hoćeš. Ako nešto pokušate stručno izanalizirati i ukazati na sistemske i suštinske probleme, to medijima nije interesantno. Nije mi se jednom dogodilo da mediji nisu bila zainteresirani da prenesu moje konkretne intervencije u zakonskim prijedlozima niti da spomenu inicijative koje se tiču interesa građana.
Poželjne su na žalost besprizorne političke smicalice za zabavljanje širokih masa. To predstavlja jednu opću degradaciju javnog mnijenja. Kao druga krajnost, mnogi koji sebe zovu političarima, a ja ih rađe zovem besprizornim politikantima, sve svoje aktivnosti usmjeravaju na to da osnovni rezultat njihovog javnog angažmana bude objava na facebooku, twiteru, web-stranici i slično. Prave, promišljene, strateške politike tu nema. Sve to stvara jednu opću sliku besperspektivnosti u društvu.
4. Vaša očekivanja poslije izbora u oktobru, da li ljevica ima snage da napokon skine sa vlasti desničarske stranke i da razvojni put BiH napokon krene u pravom smjeru?
Dugo sam se bavio i analiziranjem i predviđanjem izbornih rezultata. Prvi put u dvadeset godina ne mogu jasno da sagledam sve parametre. Previše je nepoznatih u jednačini. Uspjeh ljevice će ovisiti o intenzitetu i stepenu usaglašenosti zajedničkog nastupa u bilo kojoj formi a koji bi mogao da osigura najveći broj glasova u parlamentima. Ovisit će mnogo i o tome da li će izborni zakon ostati isti ili će se promijeniti i u kom pravcu. Treba biti iskren i reći da ako se izbori održe po postojećem izbornom zakonu i uloga Doma naroda Federacije BiH ostane ista ili bude promijenjena u korist HDZ, ta stranka će i dalje biti gospodar političkih procesa u Federaciji ali i u BiH. Javljaju se neke alternative, ali HDZ je dominantan u izbornim jedinicama u kojima se natječe za mandate. Stoga fokus borbe DF-a u izbornim jedinicama gdje je DF jak nije na HDZ-u (osim za poziciju člana Predsjedništva gdje će se sudariti Željko Komšić i Dragan Čović). Na to koliko će HDZ osvojiti glasova ne možemo utjecati, ali sigurno možemo na to koliko će SDA i njeni raznorazni sateliti ili otpadnici koji nisu ništa drugo do SDA u drugom pakiranju.
Građanske opcije poput DF-a, SDP-a, Naše Stranke i sličnih svjetonazorom bliskih političkih opcija trebaju onemogućiti da SDA ili neko od njihovih satelita bude partner HDZ-u i SNSD-u u novom četverogodišnjem mandatu.
5. Koliko je bitna uloga člana Predsjedništva u domenu vanjske politike, šta za BiH znači ko nas predstavlja u Washingtonu, New Yorku, Briselu…?
Predsjedništvo BiH je institucija koja kreira vanjsku politiku, a Ministarstvo vanjskih poslova je provodi u koordinaciji sa Predsjedništvom i mnogim drugim institucijama i agencijama. Nedavno je Predsjedništvo BiH usvojilo Strategiju Vanjske politike BiH za period 2018-2023. Taj je dokument u mandatu Željka Komšića osam godina stopirao Nebojša Radmanović jer se odluke iz vanjske politike donose konsenzusom sva tri člana Predsjedništva.
Veoma je važno ko nas predstavlja na ključnim diplomatskim mjestima u svijetu, i koplja oko imenovanja se lome upravo oko toga koje ljude poslati na te pozicije. To je također jedan kompleksan mehanizam koji bi zahtijevao jedan poseban intervju samo na tu temu.
No ukratko od 54 diplomatska predstavništva postoje ona gdje se čelni ljudi, tj. ambasadori i generalni konzuli, rotiraju po principu B,H,S svake 3-4 godine. Postoje i ona koja se “dogovorom“ članova Predsjedništva fiksiraju za duži period samo za B ili samo za H ili samo za S. Svaki član Predsjedništva može iz svoje “kvote“ poslati po jednog diplomatu koji se izjašnjava kao “ostali“. Unutar tog okvira se kreću i članovi Predsjedništva dolazeći iz bilo koje političke opcije.
6. Na šta ste kao zastupnik tokom svog mandata posebno ponosni da ste uradili, kao Klub Demokratske fronte i kao pojedinac?
Rad Parlamenta Federacije BiH je obilježen, nažalost, neaktivnošću i dugotrajnim prekidima rada uzrokovanih trzavicama između vladajućih stranaka. Tu nije bilo ni blizu rada kakav sam ja očekivao kad sam ušao u cijelu priču. Imali smo 27 sedam redovnih, 28 vanrednih sjednica i nekoliko tematskih za četiri godine.
Nezadovoljan sam općenito Parlamentom Federacije kao institucijom i često znam reći da na taj način ne može ni mjesna zajednica funkcionirati. Ponosam sam što sam ostao dosljedan svom ljudskom i stručnom dignitetu u takvom političkom okruženju.
Ja sam napisao tri nacrta zakona koje je sam predložio da Klub DF-a uputi u proceduru jer sam smatrao da DF-u treba pozitivna promocija na početku mandata, a ne meni lično. To su: Zakon o izmjenama i dopunama zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH; Zakon o izmjenama i dopunama zakona o Ministarstvima Federacije BiH i Nacrt zakona o mehanizmu koordinacije organa Federacije BiH u procesu Evropskih integracija.
Prvim smo htjeli da damo primjer tako što bi primanja i privilegije zvaničnika sveli na jednu ljudsku mjeru. Drugim smo htjeli unaprijediti strateški fokus Vlade Federacije dok smo bili u njoj i ispoštovati presude Ustavnog suda Federacije BiH. Trećim smo htjeli pripremiti organe vlasti Federacije BiH na bezbolniji i struktuiraniji proces evropskih integracija.
Nažalost, ni jedan nije došao na dnevni red jer je Poslovnik o radu Zastupničkog doma Parlamenta takav da od momenta kada predate zakone na pisarnicu Parlamenta, njihov gospodar postaje predsjednik Parlamenta koji može odlučiti da ih na dnevni red stavi odmah sutra, za pola godine ili nikad.
Predsjedavajući Edin Mušić iz SDA se odlučio za “nikad“ uz desetine naših intervencija, zahtjeva, uvrštavanja u program rada Parlamenta itd.
Već tri i po godine vodim i Odbor za pravdu i opću upravu Zastupničkog doma u kojem sam bio jedini iz DF-a od 11 članova. Za svaki od zakona koje je Milan Dunović apelacijama oborio na Ustavnom sudu Federacije braneći ustavnost i zakonitost, ja sam upozoravao HDZ-ovog ministra pravde Matu Jozića da će mu zakoni pasti na Ustavnom sudu, da su neustavni, da ne može silom nego po zakonu i Ustavu, da će to biti loše i za njih i za građane ako krše zajamčena prava ljudi, no oni su se ipak odlučili na pristup sile, a ne poštivanja ustava i zakona ove zemlje. Sreća pa smo imali Milana Dunovića na mjestu potpredsjednika Federacije BiH koji je mogao biti korektivni faktor, koliko je to bilo moguće, boreći se za obične ljude i da zakon bude jednak za svakoga, a ne pisan za korumpiranu elitu. On je primjer kako se provode programska opredjeljenja DF-a koja smo usvojili 2014. godine.
Pored rada u Federalnom Parlamentu bio sam uključen i u niz drugih stručnih i političkih aktivnosti na drugim nivoima. Primjerice, napisao sam tri prijedloga zakona za kolege na državnom nivou u Parlamentarnoj Skupštini BiH: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama vlasti BiH; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o konkurenciji; Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu državne pomoći u BiH. Nažalost ni ovi zakoni nisu ugledali svjetlo dana jer ih predstavnici vladajućih stranaka nisu podržali u komisijama Parlamenta BiH. Zakoni su bili usmjereni na eliminaciju diskriminacije i usaglašavanje sa evropskim standardima.
Ovaj mandat je obilježilo nezapamćen odlazak ljudi iz BiH i o tome sam mnogo puta govorio u parlamentu dok su iz SDA i HDZ govorili da su to podmetanja opozicije i da valjda trebamo vjerovati njima, a ne svojim očima.
Trećina mojih prijatelja i kumova je otišla iz BiH u protekle tri godine u potrazi za boljim ili mirnijim životom. Većinom obrazovani, stručni i situirani ljudi koji nisu htjeli više trpjeti politikantstvo, nepravdu i neizvjesnost života u BiH za sebe i svoje porodice. Nakon 20 godina aktivnog angažmana u politici to doživljavam kao svoj osobni poraz.
Da je bilo drugačije političko okruženje, moglo se uraditi mnogo više. No procedure rada u parlamentima su takve kakve jesu, pošto se radi o kolektivnim organima odlučivanja gdje većina ima svu moć. Zato je svaki glas bitan i svaka ruka u parlamentu vrijedi ako na tim pozicijama u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti imate prave ljude.