Već četiri dana otkako je Željko Komšić objavio da će se, najvjerovatnije, kandidirati za člana predsjedništva BiH, po portalima ne prestaju iskakati razne analize koje idu od krajnje afirmativnih sa degutantnom dozom idolopoklonstva, pa do kranje negacijskih, malo je reći fašističkih.
A kada se uradi analiza tih, uglavnom naručenih, analitičkih tekstova i kada se oni ogole do kraja, bez obzira na motiv njihovih pisanja, ostane suština koja je jako jednostavna – to je borba dva koncepta, borba želje za pravom i želje za privilegijama.
Želje za uvođenjem pravne države u kojoj ćemo svi imati istu “startnu poziciju“ i želje za zadržavanjem trenutnog koncepta etno-okolčanih teritorijanih tvorevina i privilegija proizašlih iz tog koncepta.
Ja, kao Bosanac i Hercegovac, nemam nikakvo pravo. Meni ne trebaju privilegije, nego pravo da budem biran, pravo da mogu raditi na svakom radnom mjestu, da me štiti država i njeni zakoni.
On, kao pripadnik konstitutivnog naroda (ako je pripadnik neke od “stožernih” stranaka), ima privilegiju da bude biran, da radi na mjestima predviđenim za te i takve, te ima privilegiju zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Ja, kao Bosanac i Hercegovac (i drugi građani koji nisu pripadnici spomenutih partija), moram se dokazati svojim sposobnostima, a ne samo pukom pripadnošću nekoj etničkoj skupini. “Konstitutivni” samim nacionalnim prefiksom dobijaju mjesta i šakom i kapom, i po babu, i po stričevima/amidžama, a i po mjestu rođenja, odnosno “zemljaštvu”.
Ja, kao građanin ove države, želim da su mi zagarantirana i omogućena sva prava!
SVA!
I to je koncept koji zagovara i želi Željko Komšić.
Oni, kao “konstitutivni”, žele sačuvati ničim zaslužene, na strahu zadržane privilegije. Mjesta u vlasti i javnim preduzećima koja im “pripadaju” kao da im je babovina, da udome sve svoje i samo njihove, pa makar oni ne znali ni potpisati se čestito, ali su njihovi… “neka moga i u gori vuka”.
I to je sva priča, ogoljena do kraja.
Ja sam rođen 23 godine nakon II svjetskog rata. Tada je već uveliko Njemačka bila zemlja kojoj su trbuhom za kruhom hrlili “partizani” raditi za “okupatora”.
Evo, 23 godine nakon ovog posljednjeg rata, iz ove zemlje se ide bilo gdje, ali glavom bez obzira. Odlaze i situirane porodice, samo što dalje iz ovog gliba u kojem smo zapeli zahvaljujući spomenutom konceptu.
Kandidatura Željka Komšića je glas, možda i vapaj, da se trznemo i shvatimo da trenutni koncept i vladajuća garnitura nema odgovor ni na jedno krucijalno pitanje.
Da ne donosi zakone da bi sistemski uredila određenu oblast, nego da bi određenim interesnim skupinama omogućila zaradu i privilegije (sjetiti se kladionica).
Da ne zna urediti državu, njene institucije i javna preduzeća da funkcioniraju kao servis građanima, nego im sve to koristi za uhljebljavanje glasačkog tijela koje je već mašinerija. Trenutno su u fazi izrade novih, predizbornih sistematizacija u svim mogućim institucijama i javnim preduzećima, gdje se postojećim uposlenicima daju viši statusi i otvaraju nova radna mjesta za nove konstitutivne glasače.
Htjeli oni to priznati ili ne, njihova nesposobnost je dovela dotle da je u Bosni i Hercegovini trenutno uređenje polu-anarhija, gdje i ovo malo sistema funkcionira samo zahvaljujući još uvijek dovoljnom broju ljudi koji se ponašaju kako Bog zapovjeda i/ili imaju kućnog odgoja da poštuju zakone i moralna načela.
Željko Komšić sam ne može ništa, i njegova kandidatura bi trebala probuditi iz učmalosti onaj dio biračkog tijela koje apstinira na izborima navodeći ono najgluplje opravdanje koje može biti – šta može moj glas uraditi, i nemam za koga glasati. Ali Željko Komšić može okupiti ekipu koja će biti poštena, što je postalo raritet u današnje vrijeme bahatih, korumpiranih, sebi-i-svojima-grabećih mediokriteta koji su zaposjeli odborske, vijećničke i skupštinske klupe. I iskreno se nadam i svom snagom želim da su se unutar Demokratske fronte preležale “dječije bolesti“ i da su ljudi shvatili da je ova godina i da su ovi izbori “biti ili ne biti“ za BiH.
Kad nešto želim dokazati, obično se koristim matematikom. U ovom slučaju je to više nego egzaktan pokazatelj šta se dešava zbog apstinencije glasača.
Izbori 2014. godine:
- Ukupno biračko tijelo BiH………….3.278.908
- FBiH………………………………………..2.037.076
- Republika Srpska………………………1.241.832.
Ukupan odziv birača na Općim izborima 2014. godine u Bosni i Hercegovini bio je 54,54 % (1.788.193 od 3.278.908).
U FBiH vlast je osvojila SDA sa 274.057 glasova, što je 13.45 % glasova ukupnog glasačkog tijela.
U Republici Srpskoj je taj procenat nešto viši i iznosi 20 %. Toliki procenat glasača je odlučio da SNSD bude pobjednička stranka u RS-u.
Vlast u BiH je odredilo 13.5 % ljudi iz FBiH i 20 % u RS. Svaki sedmi (haman osmi) čovjek u FBiH i svaki peti u RS su odredili ko će voditi ovu državu, a ostalih 6 (haman sedam), odnosno 4 će ispaštati taj izbor zbog toga što skoro pola glasača “nema za koga glasati“.
A za mjesto člana predsjedništva BiH, Mladen Ivanić je pobijedio Željku Cvijanović za manje od 7.000 glasova. To je kap u moru biračkog tijela.
Kada se zna koja je starosna dob najvjernijih glasača koji stoje u redovima prije otvaranja biračkih mjesta, a koja onih kojima je mrsko izaći na izbore i stajati u redu, onda možemo zaključiti da nam starije generacije određuju budućnost mlađim, samo zbog nezainteresiranosti tih mladih.
Iz ovog je jasno koja je snaga ovih “čiji glas ne može ništa promijeniti“ – upravo oni mogu izabrati neki drugi put ovoj državi, jer je očito da ovaj trenutni etno-nacionalno-religijsko-familijarno-stranačko-zemljački, zakovan Dejtonom, ne vodi ničemu.
Nama koji izlazimo na izbore ostaje nada da će narod jednom skontati da se čineći jednu te istu radnju ne može očetivati drugačiji ishod od onog koji svaki put istovjetno dobijamo. Ili neće, a što je onda za kolektivne dijagnoze i proglašenja Bosne i Hercegovine sanatorijem, jer poluprotektorat nam pomoći nije znao.
Pored ovoliko Bošnjaka, Srba i Hrvata, izgleda da je ostalo jako malo ljudi, a jadan je onaj kojem je jedino čime se diči nešto što je stekao rođenjem. Buđenjem njihovih nacionalnih svijesti sve je manje Bosne i Hercegovine.
Senad Kapo, član predsjedništva KO DF Sarajevo