Hanka Vajzović: Pravosuđe je odavno palo na niske grane

Zastupnica u PD-u PSBiH i članica Predsjedništva DF-a, za Oslobođenje govori o zajedničkom djelovanju DF-a i SDP-a, vladavini prava, Izbornom zakonu, jeziku…

Piše: Edin Barimac- oslobodjenje.ba

Gospođo Vajzović, gotovo je dva mjeseca prošlo od potpisivanja okvirnog plana zajedničkog djelovanja SDP-a i DF-a. Garantuje li zajedničko djelovanje i uspjeh na predstojećim izborima?

– Od ideje o zajedničkom ili koordiniranom djelovanju stranaka tzv. ljevice ili tog najavljivanog širokog građansko-ljevičarskog bloka, prošlo je i znatno više. Neki rezultati takvoga udruženog političkog nastupa, zasad samo DF-a i SDP-a, već su vidljivi (kao što je, recimo, saradnja među klubovima zastupnika, neke tribine ili zajednička saopćenja za javnost i sl.), ali ne bih rekla da je to, prema očekivanjima i građana i većine članstva obiju ovih političkih subjekata, dovoljno da bismo se mogli rezultatima i pohvaliti. Ne bi ta činjenica, međutim, nužno bila problem da vrijeme ne curi. Raspisivanje izbora ozbiljno se primaklo. Bojim se da ne zakasnimo u prelasku sa riječi na djela, jer to je proces koji traži akciju i transparentnost, makar onu unutarstranačku, a mi zasad (ili još uvijek) ne znamo ni šta bi u praksi trebalo značiti to zajedničko djelovanje ni ko će sve, u konačnici, u njemu učestvovati.

Bivši partner

Što se tiče prognoza za naredne opće izbore, mislim da bi, u našim uvjetima ili političkim (ne)prilikama, bilo neozbiljno i u šta se zaklinjati, a pogotovo u ičiji izborni uspjeh. Ne znam, no sigurno je da se prednost udruženog nastupa može očekivati i u zbiru potencijalnih birača na koje svaka od udruženih političkih stranaka zasigurno računa. Jer, građani su (taj izvarani narod željan promjena nabolje, a ne samo članstvo ili rukovodstvo stranaka) oni koji bi, praktično, kakav god koncept udruživanja bio, činili tu snagu, taj blok što bi možda i mogao garantirati stavljanje tačke na dosadašnje “rezultate” etnopolitika. Naravno, treba prije toga učvrstiti njihovo povjerenje, što neće biti lako, jer “koga su zmije klale…”, sve da se guštera i ne boji, makar će sumnjati i provjeravati je li kameleon. Sve u svemu, zasad su naše javnosti u pogledu (ne)uspjeha “ujedinjene ljevice” evidentno podijeljene u prostoru između tendencioznog pesimizma i nerealnog optimizma.

Naravno, moram Vas, ne bez razloga, pitati i šta je u tom najavljenom stranačkom “okrupnjavanju” sa ostalim lijevo orijentisanim strankama?

– O tome vam ni ja baš puno ne znam. Mislim da bi trebalo (to je nekako i bio plan) da su, prije svega, tim “lijevo orijentisanim” strankama, ali i onima koje makar nisu “demokratski dezorijentisane” (nisu, dakle, isključivo etnonacionalne ili, ne daj Bože, nacionalističke, makar i ne bile deklarisane kao tzv. građanske) – da su i takvima u budućem udruživanju (u predstojećem širenju tog projiciranog demokratskog, građanskog saveza ili fronta) vrata otvorena – nekima vjerovatno širom, nekima tek odškrinuta. Za početak bi ključni zajednički sadržatelj članicama takvoga bloka mogao ili morao biti, prije svega, pošten i iskren odnos prema ovoj urušenoj državi, podijeljenom društvu i napaćenom narodu: da se cjelovitoj državi nužno osigura opstanak, narodu boljitak (koje god etnonacionalne “marke” bio), a svakom građaninu jednake šanse i život dostojan čovjeka.

Treba li ljevica, u nastojanjima da sa vlasti skine SDA, razmišljati i o saradnji sa Nezavisnim blokom i novom strankom na čijem je čelu Ibrahim Hadžibajrić?

– To je vrlo konkretno, gotovo sugestivno pitanje na koje se odgovara sa DA/NE, a ja ni jedno od toga ne mogu reći, jer naprosto odgovor ne znam. Moram se, međutim, osvrnuti na nešto drugo iz vašega pitanja. Nejasno mi je zašto se u politici svi utrkuju da u postupku pridobijanja naroda (birača, glasača) primarno startaju sa negacijom nekoga drugog umjesto sa afirmacijom sebe samoga, jer je za uvjerljivost mnogo efektnije poručiti “mi smo pošteni” negoli govoriti “mi nismo nepošteni” ili čak stalno u konkurenciju upirati prstom – “oni su nepošteni”. Tako i nečija tvrdnja da ne želi (više) ništa imati sa bivšim partnerom (a politički je to, u pravilu, SDA), još uvijek nije garancija da je taj i nužno bolji od tog bivšeg partnera. Preneseno na politički teren, upravo jest pitanje da li si i po čemu glasačima poželjniji od drugoga, pa onda i kakvoga to partnera želiš, jer u nas niko sam očito ništa napraviti ne može. Zato suština i jest u pitanjima: ko, s kime, kako, kada i zašto? Logično bi bilo da se svi žele udruživati sa strankom koja im je ideološki i programski bliska, koja je u usponu, koja će donijeti u miraz veći broj glasova, koja nije “potrošila obraz”, koja nije anonimus već na dobrom glasu itd.

image
Klub DF-a/Foto: Amer Kajmović

E sad, primijenjeno na konkretne slučajeve, vi pitate za dvije stranke koje su tek registrovane, koje nisu ljevičarske (makar da nisu ni daleko od građanskih), koje doduše nisu obraz izgubile (tek su nastale), a očito nisu ni anonimusi ako je suditi po njihovome rukovodstvu – odavno su u politici, doduše mahom u strankama s kojima ljevičari više ne bi zajedno. Dakle, u principu, ako su navedene stranke na istome putu, bilo bi veoma korisno i njihovim uključivanjem jačati političku moć tog građansko-lijevog ili, možda primjerenije i pojmovno šire kazano, tog nekakvog zasad nedostatnog patriotskog bloka.

Ako poslanici prime k znanju izvještaj o radu Tužilaštva BiH za prošlu godinu, u kojem je obznanjeno da je glavni tužilac u ladici držao stotinu predmeta, među kojima i one protiv visokih političkih dužnosnika, možemo li govoriti o vladavini prava u našoj zemlji?

– Mislim da je, i bez ikakvoga i ičijeg očitovanja o tom pitanju, svima danas bjelodano jasno u kojoj je mjeri u našoj državi urušena vladavina prava. Na svakom nivou i na svakom koraku. Ako nam se i učini da toga gdje-gdje ima, onda je kako kad i kako za koga. Držao čovjek, kažete, tolike predmete u ladici – i?! Šta se desilo? Njemu gotovo ništa (osim što je privatno slomio nogu): neće više u Tužiteljstvu biti prvi već neki drugi. Slijed je poznat i u našoj praksi uobičajen: prvo medijska halabuka, pa optužbe, proces, suspenzija, povrijeđena prava, vraćanje na posao, slučaj zatvoren, idemo dalje. U međuvremenu: ne radiš – plaća ide; oštetilo te – sada ti tužiš i naplatiš od države. Ima li pritom iko da je odgovoran? Ili nema niko ili – nije bitno!

Za demos nedodirljivi

Pravosuđe je u nas odavno palo na niske grane. I tuženje se i suđenje, čini se, svelo na ono “kako je kome suđeno”, pa kriv ostane izvan svake razumne sumnje neokrivljen, a pravome pravda postane nedostižna: ne dižu se optužnice, pa u ladici zabajate; podignu se, pa padnu; maratonski procesi i medijska frka; pritvor, pa puštanje, pa opet pritvor i opet puštanje, a onda sloboda – neko pobjegne, nekome fali dokaza.

Najveći je, očito, problem što je sve ispolitizirano. Nezavisno je naše pravosuđe nedvojbeno u rukama politički zavisnih tužilaca i sudija, da o VSTV-u i ne govorim – živa bruka! Problem je i što je u ona tri stuba vlasti, potpuno izostao ikakav parlamentarni nadzor nad sudstvom. Oni su za demos nedodirljivi. Dodatni je problem što “psi laju, karavani prolaze”. I opet – nema odgovornosti! Da je drukčije, zar bi neki mediji ili, recimo, ministar Mektić mogli i smjeli tek “onako” toliko drvlje i kamenje na pravosuđe sručiti? U svakoj bi normalnoj državi neko morao snositi posljedice, biti sankcioniran – ili novinari i Dragan Mektić (ako iznose neistine) ili, Boga mi, oni likovi iz pravosuđa koje mnogi prozivaju (ako je istina što se javno govori). Krug se, međutim, zatvara na pitanju: a ko će utvrditi istinu? Ko (?), kad je sve “do guše” u politici ili, još gore, u rukama nekih političkih lidera. Zato nam je sve tumbe: umjesto da pravosuđe nadzire političare, političari pod kontrolom drže pravosuđe.

Sa posljednjeg sastanka Dodika i Čovića moglo se čuti kako su glavna pitanja u državi akcize na naftu i Izborni zakon. Kako nema garancije da će sredstva prikupljena od dodatnog nameta građanima biti utrošena namjenski, kakvoj se podršci SNSD i HDZBiH mogu nadati?

– Kako stvari stoje, zasad izgleda – nikakvoj ili samo osobnoj: MOJI plus TVOJI jednako je NAŠI, što je, iskazao u brojkama, tek oko 10 od ukupno 42. Zanimljivo je da je podrška tom zakonu sve manja, a logično bi bilo da je silno lobiranje u tom pravcu dosad urodilo plodom. Dvije su me stvari u vezi s tim, kao zastupnicu ipak iznenadile. Prvo, činjenica da je Vijeće ministara tako krupnu stvar odlučilo u proceduru uputiti tako nepripremljeno (i tako samouvjereno), pa još i opetovano upućivati s potpuno iracionalnom računicom da će proći uprkos odavno poljuljanim koalicijama i nestabilnoj parlamentarnoj većini. Rezultat se zna – i to triput zaredom. Drugo što je za većinu bilo neočekivano, jest ponašanje predsjedavajućeg Zvizdića koji je najzad shvatio kako na upornost jedne strane ne mora nužno uslijediti popustljivost druge strane. Zato je odlučio u proceduru krenuti ispočetka. Razgovor sa klubovima zastupnika bio je dobar put, ali i dobrano zakašnjeli metod. Ipak, prihvatio je naše argumente, shvatio razloge našeg principijelnog glasanja protiv, te izvukao pouku: ne bude li zagarantirane transparentnosti i namjenskog trošenja akciznih sredstava, nema ni dovoljnog broja ruku. Tako je i sam (a s njim vjerovatno i SDA-ov klub zastupnika) “prešao” na logiku i zahtjeve “protivnika akciza”. Drugi su, međutim (kao SNSD i HDZ), u silnoj želji za popunjavanjem “budžetskih provalija”, ostali vjerni početnim pozicijama. Stoga će se vjerovatno desiti da u našem stilu “sačuvamo” dvostruke “provalije” – i one proračunske i one cestovne.

I HDZ i SDA imaju svoje prijedloge izmjena Izbornog zakona BiH. Da li je iko od predstavnika tih stranaka dosad pozvao kolege iz Parlamenta BiH, konkretno članove Demokratske fronte, da se o tim prijedlozima razgovara, te da li Vam je nešto od predloženih rješenja prihvatljivo?

– Ne, niko s nama iz DF-a o toj temi nije razgovarao, ali nema za to ni potrebe. O prijedlogu SDA zasad ne znamo puno, dok je u vezi sa prijedlogom HDZ-a sve jasno – i njima i nama. Dakle, konkretna rješenja za izmjene Izbornog zakona koja HDZ nudi, odavno su poznata, u novije vrijeme i iz medija; stavovi DF-a također su znani i zasigurno se neće ni mijenjati niti ponuđenim HDZ-ovim prijedlozima približavati. Razlike su suštinske: oni se zalažu za prava etničkih zajednica, poglavito onih tzv. konstitutivnih, te za interese (favoriziranje i garantiran izborni uspjeh) njihovih tzv. legitimnih predstavnika; nama su pak na prvome mjestu individualna prava (koja, po prirodi stvari, uključuju i interese etnonacionalnih kolektiviteta – mi ih ne negiramo), te poštivanje demokratskog prava svakog punoljetnog bh. građanina da bira i bude biran. Odnosno, za nas je važno da unutar granica Bosne i Hercegovine prioritet imaju individualna prava nad pravima bilo kojih kolektiviteta; izvan BiH (međunarodni odnosi) prioritet imaju interesi države i bh. društva nad interesima bilo kojega pojedinca. U tom smo, očito, na potpuno različitim stranama.

Posljednjih dana u žižu javnosti dospjelo je pitanje jezika u školama Kantona Sarajevo. Umjesto BHS, roditelji moraju da se opredijele za jedan od tri jezika – bosanski, hrvatski, srpski. Kako se ovakva odluka uopće mogla donositi, bez provođenja ankete među roditeljima, osiguranja uvjeta za izvođenje nastave…?

– Ne zamjerite, ali se ne slažem: kakve ankete, kakvi uvjeti za izvođenje nastave?! Zar nam trebaju još i tri škole pod jednim krovom?! I to samo zato što lažemo i sebi i drugima da smo multilingvalna zajednica. Teško je, naravno, našu jezičku situaciju ukratko dočarati; iako svi znamo sve, opet se pravimo da ne razumijemo. Lingvistički ništa kompleksno, a politički sve komplicirano. I nije nam to novina, predugo traju i te dvije škole pod jednim krovom i problemi djece Konjević-Polja i puno, puno drugih problema što ih je prouzročila naša navodna trojezičnost.

Naravno, “taze haber”, što je prije nepun mjesec k’o grom iz vedra neba zapalio Kanton Sarajevo, jest bio kap preko čaše. Ovdje smo se takvim glupostima valjda najmanje nadali, a beli smo se tim povodom i svega naslušali. Halabuka i podgrijavanje međuetničkih naduravanja bez ikakve potrebe. O našoj sam jezičkoj situaciji, o jezičkim identitetima, o jeziku i govoru, jeziku i politici i još koje-čemu u jeziku i u vezi sa jezikom dosad puno pisala i napisala (da ništa, a ono u knjizi “Jezik i nacionalni identiteti”) i puno javno govorila, studentima natenane strpljivo objašnjavala.

”Tri u jedan”

Uostalom, sama sam tu “nepodobnu” skraćenicu još 1999. godine uvela kao zamjenu za naziv sh/hs jezik u knjizi (“Orijentalizmi u književnom djelu”) koja je tek tada štampana, a prije rata napisana. I predmet mi se tako nazivao na FPN-u, u indekse upisivala BHS jezik i nikakvih problema nije bilo. Doduše, studentima sam uvijek ukazivala na sve podudarnosti i sve razlike između naših triju standardnojezičkih varijeteta, učeći ih istovremeno i boljoj komunikaciji i jezičnoj toleranciji. I nikad problema nije bilo dok se ne desi manjak nečijih dobrih namjera (u ime Bošnjaka protivno bošnjačkim interesima, a naruku onima kojima i treba samo opravdanje za ono što su i dosad radili) kombiniran sa nečijim manjkom znanja, pameti i meritornosti. Rekao, kao, neki roditelj ili predložio neki direktor škole da se bhs izbaci, pa šta god to značilo, podobnome valja odmah poslušati. I uz koliko tek gluposti, izjava, komentara, objašnjenja, prijedloga… koje-čijih. Tako se onda i skraćenica “tri u jedan” proglasila nelegalnim i neustavnim četvrtim nazivom jezika. Baš kao da za Ministarstvo vanjskih/inostranih poslova, MVP i MIP – kažete da su četiri institucije sa četiri naziva. Stupidno da ne može gore.

image
U Parlamentu BiH/Foto: Amer Kajmović

U svakom slučaju valjalo bi za početak (pri)znati neupitne činjenice: da je jezik jedan i da u to ne treba nikoga uvjeravati (nesmetana međusobna komunikacija), ali i da nije jedinstven već je evidentno policentričan (zasebne standardnojezičke norme); da isti taj (zajednički) jezik ima tri svoja imena rezervisana za tri konstitutivna naroda i da pravo izbora naziva treba svakome biti zagarantirano (ne zaboravljajući da značajan broj nekonstitutivnih bh. građana ostaje, nažalost, bez ikakvoga naziva svoga maternjeg jezika); da je jezik kao sredstvo komunikacije jedno, a nastavni predmet koji se jezikom bavi – drugo (jezik se može zvati bosanski ili drukčije, a predmet recimo može i Maternji).

U navedenim i nekim drugim činjenicama treba tražiti i opravdanost, pa i pogodnost prognane skraćenice BHS jezik upotrebljavane i iz razloga tzv. jezične ekonomije, ali i kao dobro osmišljene mogućnosti za iskazivanje jednakopravnosti triju etnonacionalnih jezika (posloženih čak abecednim redom), pa još integrisanih, makar i simbolički, u jedno i to u značenju “i…i” ili “ili…ili” (bosanski i/ili hrvatski i/ili srpski”). Pa kud ćeš više?! No, nekome to očito smeta ili mu se takve “aktivnosti” osobno dobro rentiraju. Budući da ću o ovim temama uskoro i podrobnije pisati, ovaj put bih, za kraj, još naglasila: sve je svima jasno, ali džaba kad je jezik iz ruku lingvistike odavno i čini se nepovratno otela politika. Otuda se onda nije ni čuditi što je on (jezik), umjesto osnovnoga sredstva komunikacije, u nas postao najefikasnijim sredstvom segregacije, diskriminacije i političke manipulacije.

Hanka Vajzović: Pravosuđe je odavno palo na niske grane
  •   
  •   

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Scroll to top