Hanka Vajzović za Vijesti.ba: Dodikovo “neškodljivo podupiranje” Pelješkog mosta

Treći je, evo, ili četvrti, peti  dan otkad je sve  viđenije, pa i one manje čitane portale, moglo bi se reći  u regionu, a naročito u Hrvatskoj i u BiH – okupirala  jedna politički tako bitna vijest  (raz)otkrivena u svoj svojoj “punoći” već u samim naslovima što bijahu, inače, uz neznatne varijacije, kao jaje jajetu: “Hrvatska ima pravo graditi Pelješki most na svome teritoriju” – najavljivala je većina medija,  pa  onda “Dodik ne vidi ništa sporno u izgradnji Pelješkog mosta” (kaže Fokus.ba), potom nešto intrigantskiji naslovi koji u ovu vijest žanrovski unose i natruhe komentara: “Dodik poklopio Izetbegovića: Hrvatska ima pravo graditi Pelješki most na svome teritoriju. Bošnjačke stranke nepotrebno  stvaraju problem”(nudi to poput kakvoga apstrakta Jutarnji.hr) ili “Milorad kupuje Hrvate? Dodik izjavio da Hrvatska ima pravo graditi …” (Dnevno.ba), pa onda naslov koji prenosi gotovo čitavu Miloradovu izjavu, samo malkice modificiranu:  “Bošnjaci nepotrebno rade probleme. Dodik izjavio da Hrvatska ima pravo…itd”(Slobodna Dalmacija). I tome slično i tako redom.

No, taman kad sam, pažljivo to iščitavši, bila (profesionalno) spremna pomisliti kako su, vala, mediji mogli i bolje, efektnije ili inspirativnije naslove sročiti – dvije me okolnosti u tom zapažanju zaustave.

Prvo je što znam ponešto o tome kako se u nas iz centara moći ili po željama “moćnika” putem agenda setting funkcije masovnih medija utječe na samu medijsku agendu (željeni se sadržaj sroči i distribuira svim medijima ili pak jedan od njih nešto “tisne” u javni prostor, a onda ostali povazdan od njega prepisuju ili jedni od drugih preuzimaju), pa potom to djeluje i na agendu javnosti koja će javno mnijenje neupitno formirati po metodološki unaprijed razrađenoj i provjerenoj proceduri: konzumiraj ponuđeno, nema potrebe išta propitivati ili dovoditi u sumnju;  ako ti već svi mediji, listom nude jedan te isti sažvakani sadržaj, tvoje je tek da to “progutaš”.

Drugo je što je Dodik, kako sam razumjela, zapravo (i prosto nevjerovatno), izgleda i rekao upravo ili samo ono što se našlo u naslovima. Zato i ne kritiziram medije niti išta  prigovaram Miletu već, naprotiv, ističem  njegove govorničke vještine: da općepoznato plasira kao otkriće (ono što drugi tendenciozno uveliko rabe, on jednako tendenciozno preuzme kao vlastitu ekskluzivu ili autorski original), da “isplakanu” priču pretoči u vijest i, uz sve to, da kaže malo, a poruči puno. Naravno,  ne treba sumnjati da on zna i obrnuto.

Dakle, sve je u ovome analiziranom prilogu bilo po “pe-esu” – i novinarski, i politički  i retorički. Pa ipak, osim što se ne zna kome je Milorad “ekskluzivno” dao izjavu (a zna se da to nije bila unaprijed zakazana i u novije vrijeme sve modernija “presica” ili saopćenje za javnost kao forme što su pogodne čak i za svako “crijevo na lijevo”), ostaje nejasno i zašto je to (iz)rekao, kako navode neki izvori, baš “u subotu u Trebinju”.  Na stranu pitanje otkud on tamo, nego otkud mu baš tamo na um pade da uz Pelješki, spominje i  Gradiški most. I, općenito, kako pristade da govori o tome ili kako se neko usudio da ga pita o nečemu što je stvar “nemoguće države” Bosne i Hercegovine, pa pritom još i Federacije? Ne znam, možda je i do mene što ne razumijem ili do kakvog novinara i pokušaja da se takvom redundancijom (subota i Trebinje) dodatno “obogati” tekst?! Ako je pak Dodika slučajno baš tamo zateklo, pa ga usput  pitalo i on odgovorio – ostaje opet dvojba: Šta on baš sada ima sa tako “vremešnom” pričom o Pelješkom mostu i zašto uopće išta njega pitati  iočemu što nema veze sa RS-om, pogotovo o parama Evropske komisije koje se, usput rečeno, nikakvim trikovima ne bi ka njemu mogle usmjeriti. No, neka bude da ga eto neki novinari pronađoše (i dalje mi čudno gdje baš čak u Trebinju?) i upitaše ga, a on, uprkos svemu, odluči čak uljudno odgovoriti.

Kako god, vratimo li se suštini ove, možda i povijesno važne izjave, teško je ne zapaziti da nakon nje više ništa ne bi moglo ili ne bi smjelo biti isto. Nedvojbeno bi se nakon Dodikovih riječi trebala staviti tačka na sve dosadašnje političke  “prijepore” vezane za priču o Pelješkome mostu. Štaviše, dođu li izrečene Dodikove riječi i do Evropske komisije … ima  sve  nedoumice, nastala konfuzija, međudržavne varnice, nesuglasice  i “dokazne” dvojbe da nestanu “kao rukom”.

Jer, ako Dodik nešto kaže, onda je to … il’ je  bilo, il’ će bit’.  Ako ičija, njegova se vika “pika”, a ovaj put bi, dopunjena stavovima i riječima  nekakvoga neimenovanog diplomate, nesumnjivo mogla značiti i “spas u zadnji čas”. Upravo zato i jest važno što dublje proniknuti u suštinu izrečnoga, pa će biti korisno podsjetimo li se šta to uistinu gospodin Dodik kaza te “subote u Trebinju”?

Odgovor na ovo pitanje nužno bi morao uključiti dva  aspekta analize: onaj jezički (šta je izrekao u te dvije-tri rečenice) i onaj komunikološki (šta je time poručio?). No, koga god da to pitate (il’ jarane il’ dušmane) odgovor bi morao biti jednak: pošteno govoreći, Boga mi ne reče – ništa! A šta je onda poručio? E, Boga mi – svašta! Pa šta je mislio reći time što nije rekao ništa? Opet je mislio svašta, a i kad ne kaže, nije teško razaznati:

– Da nije ljubavi i  odanosti prema drugu Draganu, vjerovatno bi, nakon nužnog propitivanja s kojeg je medija novinar, bio poslovično i bahato “zafrkan”, pa  kazao u isprobanom svome stilu: Koja Bosna i Hercegovina? Što vi mene pitate za tamo neki most? Koliko znam, Neum je u Federaciji … eno vam Bakira pa nek on odgovara.

– Ili, da nije toliko blizak sa Čovićem i njegovim HDZ-om, ne treba sumnjati da bi se jednakim intenzitetom “sručio” i na Zagreb i na Sarajevo, bacajući što veću kost da borba bude što duža i što ljuća, i pritom ne bi propustio priliku da se pozove na nužnost otcjepljenja “Srpske”, ako treba i raspisivanjem referendum …itd. i sl.

– A opet, da mu nije istovremeno njegovoga Mosta na Savi kod Gradiške,  zbog kojega je morao tako oštro (!?) “izraziti razočarenje odnosom Hrvatske” jer se “gradnja godinama odlaže”, te žestoko i ljutito (‘!?) “iskazati duboku bol” riječima: “Mislim da to nije fer niti korektno!” – zasigurno bi, da nije dakle toga, srčanije i  efikasnije podupro i hrvatski Most na moru.

Ovako, mudri su drugi, al’ mudriji Mile: vuk sit i ovce na broju; jednim metkom – dva mosta! Reklo bi se, uprkos svemu, i politički promišljena odluka da “na mostu dobije, a na ćupriji ne izgubi”. Dodik je to: i kad ne kaže ništa, znaš šta (ti) misli. Neki će zato u BiH reći: da ga nema, trebalo bi ga izmislit’, neki pak drugi s razlogom (pa i ovim povodom): dok ga ima, bolje je na njega zaboravit’. No i u politici je katkad kao i u životu: kad svi vide da se za slamku hvatamo, pokušavamo ih uvjeriti kako “i mi konja za trku imamo!”. A mediji i novinari… ? Pa i oni moraju od nekoga i nečega živjeti. Dodik im je ionako već tradicionalno, i hronično i kronično, atraktivna tema makar i govorio a da ništa ne kaže i makar, kad progovori, kazao što ne misli ili mislio što kazao nije. Naravno, neka mi ne zamjere mnogi drugi – nije Dodik sam, ima toga i u nas i mimo nas.