Političari kojima je politika poziv dijele se na dvije grupe i to: političare koji žive „za“ politiku i političare koji žive „od“ politike.
Slavni njemački pravnik, historičar, sociolog, političar i ekonomista Max Weber je u svom fascinantnom predavanju „Politika kao poziv“ otkrio šta politika kao poziv jeste i šta treba da bude. Ono što politika jeste i ono što treba da bude predstavlja dvije potpuno dijametralne krajnosti istog zanimanja. U ovom osvrtu ćemo navesti primjere dobre i loše strane politike i samim time na kraju doći do vrijednosnog suda o politici u Bosni i Hercegovini.
Weber na nekoliko mjesta apostrofira da onaj ko se bavi politikom teži za moći kao sredstvom u službi drugih ciljeva ili postojanju moći radi nje same, čisto da bi uživao u njoj i prestižu koji iz nje proizilazi. Ta moć se manifestira kroz svijest da se može uticati na ljude, i da se u rukama drži „nervna nit“ važnih povijesnih i budućih događaja.
Političari kojima je politika poziv dijele se na dvije grupe i to: političare koji žive „za“ politiku i političare koji žive „od“ politike. Osnovna i krucijalna razlike između ove dvije vrste političara jeste što „od“ politike žive oni koji idu za tim da od toga stvore trajni izvor prihoda, dok „za“ politiku žive oni kod kojih to nije slučaj. U poređenju ove dvije vrste političara treba naglasiti da „za“ politiku može živjeti samo onaj političar koji je ekonomski neovisan od prihoda koje mu politika može pružiti. Weber politiku kakva ona jeste, promatra i kroz ono u šta su se pretvorile stranačke organizacije. Po njemu one najviše liče preduzećima na čijem je čelu stranački šef „boss“. Njega Weber definiše kao kapitalističkog biznismena koji je postao „boss“ stranke tako što je prije toga bio vlasnik sličnog preduzeća. „Boss“ je čovjek iz sjene, bez političkih principa i uvjerenja usmjeren samo na ostvarenje cilja da dobije što više glasova. On ne izlazi za govornicu, nego sugeriše govornicima šta treba da kažu. Za političare Weber kaže da u najvećem broju slučajeva pate od sujete, iako na nju nije niko imun, pogotovo akademski i učeni krugovi. Na sujetu Weber gleda kao veliku manu loše strane politike. Ipak, za razliku od akademskog rada koji ne biva ometan sujetom, politički rad obojen sujetom može biti ne samo neproduktivan nego i vrlo opasan. Sujeta prema Weberu političara povede u dva velika grijeha a to su neobjektivnost i – često, ali ne uvijek, isto tome – neodgovornost. Do čega ga ova dva grijeha dovode? Weber konstatuje da neobjektivnost političara vodi da umjesto stvarnoj moći teži blještavom prividu moći, dok njegova neodgovornost ga navodi da uživa u moći radi nje same bez sadržaja i svrhe. Ono što također karakteriše politiku jeste, da je usljed razvoja modernog činovništva i birokratije, došlo do diletantskog prisvajanja političkog plijena gdje je u Sjedinjenim Američkim Državama dugi niz godina mijenjano na stotine hiljada službenika ovisno o ishodu predsjedničkih izbora.
Međutim, šta Weber kaže o tome kakva politika i političari treba da budu? Za političara su od presudne važnosti tri odlike i to: strast – osjećaj odgovornosti – mjera. Ove tri karakteristike su usko povezane, i za uspješno bavljenjem politikom nije ih moguće razdvojiti. Naime, koliko god bila doživljena, strast za principima i političkim djelovanjem nije dovoljna. Pored toga, potrebno je da postoji osjećaj odgovornosti prema principima koje strastveno zastupa i političkim djelovanjem koje provodi i idejama koje propagira. I na kraju dolazi mjera, koju Weber definiše kao sposobnost da s unutrašnjom sabranošću i mirom dopustimo da realnost utiče na nas, uz potrebnu distancu prema stvarima i ljudima. Politika se ipak vodi glavom, a ne drugim dijelovima tijela ili duše. Uspješan i pošten političar je onaj ko je siguran da se neće polomiti zbog toga što je svijet, s njegovog stanovišta, previše glup ili nepošten ili prost za ono što mu on želi ponuditi; samo onaj koji je u stanju svemu tome reći: „Ipak“!, samo on ima poziv za politiku.
U konačnici, šta možemo, a vođeni stavovima Webera, reći za današnju politiku u Bosni i Hercegovini? Ona predstavlja sveprisutno življenje „od“ politike koja se samo posmatra i eksploatiše kao unosan i dobro plaćen biznis, uz nepobitnu lažnu teškoću „odvojenog“ života koja je izvor dodatnih prihoda. Stranke imaju, kako to kaže i Weber, „bossove“ koji iz sjene povlače političke poteze bez prihvatanja značajnih i odgovornih političkih funkcija. Zapošljavanje se vrši preko stranačkih centrala, a sa svakom promjenom vlasti mijenja se na desetine pozicija u javnim službama kao što je to rađeno u Sjedinjenim Američkim Državama u 19. stoljeću. Ilustracije radi, Civil Service Reform je zakon koji je donijet u januaru 1883. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegovim stupanjem na snagu uspostavljena je komisija čiji je zadatak bila briga o izboru javnih službenika neovisno o njihovoj stranačkoj pripadnosti. Koliko je Bosna i Hercegovina danas daleko od 1883. godine? Strast, odgovornost i mjera kao tri neodvojiva principa uspješnog političara u Bosni i Hercegovini su u potpunosti iščezla. Doduše, strast se pojavljuje u najpogubnijem obliku za bosanskohercegovačko društvo, odgovornosti se više niko ne sjeća, a mjera je već odavno izgubljena. Uzrok ovakvom stanju jeste da sadašnja vlast nije dorasla svom djelovanju, nije dorasla Bosni i Hercegovini onakvoj kakva ona jeste i njenoj svakodnevnici. Jednostavno, političke klase nemaju objektivno i stvarno, u unutrašnjem smislu, poziv za politiku za koji su možda nekada vjerovali da imaju u sebi.
Autor: Zlatan Omerspahić, Prometej.ba