Opet Bosni i Hercegovini rade o glavi, ali čuvaćemo je na svaki mogući način

U okviru svečane manifestacija obilježavanja 829. godišnjice povelje Kulina bana u Srebreniku, koja je danas održana u tome gradu, prisutnima se obratio predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić.

Njegov govor prenosimo cijelosti:

Ovog se datuma treba sjetiti kao nečega što nas opominje, upozorava i obavezuje da ovu zemlju čuvamo i dalje čuvamo i branimo. Tako nam je palo. Našoj generaciji, mojoj generaciji, nešto starijoj i nešto mlađoj, pao je taj zadatak. Mi moramo da je čuvamo i sačuvamo. Ima određene simbolike u svemu ovome što se sada govori i u onome o čemu večeras ovdje govore ljudi. Nećemo je valjda pustiti da ode sa historijske scene, da nestane, nakon, ne 829.godina nego nakon više od hiljadu godina.

Bosna i Hercegovina ili kako su je nekad samo zvali Bosna je mnoge dušane preživjela. Sjetite se kakve su sile i carstva ovuda prolazila. Sjetite se velikih imperija kojima se nije nazirao kraj. Uporedite te imperije sa nama, sa malim ovim komadom zemlje bosanske. Šta smo mi izgledali u odnosu na njih, kao zrno prašine. Šta je bila ova zemlja u odnosu na Stambol, Peštu, Beč, šta je bila u odnosu na Hitlerov Rajh, a svi su je gazili i svi su je pokušali komadati a niko nije uspio, i svi su nestali, nema više tih carstava, kraljevina, rajhova, a mi i danas postojimo. Postojimo kao zemlja.

Zašto ovo govorim? Ja sam se nadao 1996.kada je stao rat da je ova priča završena, da smo zemlju odbranili, i gorko sam se prevario. Teško mi je, što sam možda bio naivan i tad, što sam možda bio naivan tamo čak od 1988.do 1991.pa sam mislio neće, neće. Pa sam 1996.mislio napokon neće više, pa sam 1996. mislio da evo ide se naprijed, i onda dođemo do današnjeg trenutka, kada opet neka tama visi nad nama. Opet se ljudi komešaju, i pitaju hoće li biti dobro, a naš svijet bosanski i hercegovački kao da se malo umorio, i onda mislim da su ovi dušmani naši na neki način postigli cilj, umorili su nas. Možeš čut kod napih ljudi, neće valjda, dosta je te priče koju pričate. Ali ljudi, nije tako. Opet njoj (Bosni i Hercegovini) rade o glavi. Ne govorim ovo što ide izborna kampanja, ne govorim ovo što mi treba vaša podrška, govorim ovo samo da budemo oprezni i pametni. Govorim ovo što me strah da nas nisu izmorili. Oni su dušmani naši. Dušmani ove zemlje su nas doveli do toga da gubimo nadu. Nije ni naše, kako narod kaže, maslo za ramazana, i mi smo ponašajući se prema ovoj zemlji, kao da nije ničija, doprinijeli tome.

Kada kažem mi, vjerovali ili ne, ne mislim ni na koga posebno, kad kažem mi mislim na to što smo dozvolili da lopovluk, kriminal, korupcija i beznađe bude nešto što je normalno, a nismo to smjeli dopustiti. Dakle, i Kulin Ban i ova Povelja i Tvrtko i svi naši kraljevi i kraljice i sve ono što se dešavalo kroz našu historiju je dokaz da mi danas ne smijemo odustati. Nemojte da nas umore, da nam ogade našu zemlju. Znam da je teško to pričati ljudima u ovako lošem stanju u državi, znam da je teško gledati djecu kako odlaze iz zemlje, ali dušmani to hoće, da mi dignemo ruke od naše zemlje.

Nemamo mi na to pravo, ne kao političari, nemamo na to pravo kao generacija. Nećemo je valjda nakon hiljadu godina pustiti. I zato vas ja molim kao ljudima kojima je stalo do ove zemlje a takvih nas je najviše, ne dajmo da nas umore. Moramo ovu zemlju sačuvati, moramo se boriti za nju i ne smijemo odustati. I zato ja molim Bosance i Hercegovce da ne odustajemo. Ostavimo svojoj djeci ovu zemlju, bolju nego što je sada.

Susreo sam ovdje neke ljude koji su puškom branili ovu zemlju, i hoću njima da kažem; ponosite se kao što se i ja ponosim, svime onim što smo uradili tada. Vas je i život i ova vlast gazila više nego mene. Vama je teže nego meni, ali vas kao svoje suborce posebno volim. Zaboravite vlast, ne na način da im oprostimo i halalimo, ali Vas molim samo da čuvamo Bosnu i Hercegovinu na svaki mogući način ako bude potrebno.