24h.ba: Poštovana, prije svega želimo da Vam se u ime portala 24h.ba zahvalimo na odvojenom vremenu, sa čim ste pokazali prije svega svoje poštovanje prema medijima.
Maja Gasal-Vražalica je zastupnica u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, da li možete za čitatelje portala 24h.ba reći koji su to pozitivni propisi i potezi za pohvalu koji su usvojeni u Parlamentu BiH u ovom mandatu?
Maja Gasal-Vražalica: Bila bih mnogo sretnija, a vjerujem da bi to bili/e i čitatelji i čitateljice portala 24h.ba, da mogu navesti niz propisa, strategija, sporazuma i zakona koji su od 2014. do danas usvojeni ili ratificirani u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, a koji bi svima nama koji živimo u Bosni i Hercegovini poboljšali svakodnevnicu, ali nažalost taj niz ne postoji. Mnogi zakoni koji su u ovom sazivu trebali biti donešeni su još uvijek u fazi čekanja, s vremena na vrijeme mijenjaju agregatna stanja, i vjerojatno će u toj fazi biti sve do onog trenutka dok u zakonodavnim i izvršnim tijelima na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini ne bude više odvažnih i hrabrih pojedinaca i pojedniki koji/e će imati svoj stav, raditi za opće dobro, a ne za svoj interes, koji/e će živjeti za politiku, a ne od politike. No, budući da ja poštujem princip korektnosti, nabrojat ću neke od zakona koji su usvojeni i koji će zasigurno, ukoliko se budu poštovali i implementirali na propisan način, dobrinijeti općem dobru. To je prije svega Zakon o izmjeni zakona o platama i naknadama u institucijama u Bosni i Hercegovini, kojim se ukinulo pravo na „bijeli hljeb“. Ovaj Zakon je predložio kolega Damir Arnaut i ovom izmjenom se konačno onemogućava da izabrani/e i imenovani/e zvaničnici/e godinu dana nakon isteka mandata budu plaćeni kao da su još uvijek u mandatu, dakle da primaju platu za svoj nerad. Izdvojila bih također i Zakon o izmjeni i dopuni zakona o zabrani diskriminacije BiH čime se dotadašnji tekst zakona unaprijedio i osigurala se ravnopravnost za mnoge marginalizirane grupe našeg društva, koje prije toga nisu uživale princip nediskriminacije. Zakonom o izmjeni i dopuni zakona o zabrani diskriminacije ispoštovane su četiri Direktive EU, što je za nas kao državu jako pohvalno, a naravno i za samo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i ministricu Borovac koja je otvorila vrata nevladinim organizacijama i u suradnji sa njima u parlamentarnu proceduru uputila Zakon koji je dobio podršku većine klubova zastupnika/ica u PS BiH. Nije čest slučaj da se na dnevnim redovima sjednica PS BiH nađu Zakoni uopće, a kad se i nađu, češće bivaju vraćeni na doradu, jer zbog njihovog principa površnosti ne dobiju dovoljnu podršku u zastupničkim klupama. Zakon o izmjeni zakona o radu u institucijama u BiH i Zakon o izmeni zakona o radu u državnoj službi u institucijama BiH koji su podržani u Zastupničkom domu PS BiH, a nadam se da će uskoro biti podržan i u Domu naroda PS BiH, su Zakoni koje sam predložila, a čijom primjenom bi se ukinula diskriminacija među zaposlenima u institucijama BiH u dijelu obračunavanja dana godišnjeg odmora. Ukoliko ova dva Zakona dobiju podršku i u Domu naroda, svi zaposleni u državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine imati će jednaku početnu osnovicu koja iznosi 20 radnih dana, što trenutno nije slučaj. Trenutno osobe koje rade na rukovodećim pozicijama odmah u startu imaju 25 dana godišnjeg odmora kao početnu osnovicu, dok namještenici za početnu osnovicu imaju 18 radnih dana. Dakle, iako svi/e radimo 8 radnih sati, iako rukovodeće pozicije imaju veći koeficijent pri obračunu plata, nismo ravnopravno tretirani u danima godišnjeg odmora.
Kada govorimo o potezima koji su bili povučeni u Zastupničkom domu PS BiH, a kojima se željela unaprijediti situacija u Bosni i Hercegovini, takvih poteza je bilo mnogo, samo što za njih nikad nema dovoljan broj „ruku“ kako bi ti potezi urodili plodom.
24h.ba: Koje propise ste trebali usvojiti kako bi u budućnosti prije svega smanjili odlazak mladih, kako bi zadržali mlade ljude u Bosni i Hercegovini?
Maja Gasal-Vražalica: Kako vrijeme odmiče, sve sam bliže tezi da se ovdje više ne radi o odlasku, već o bježanju kako mladih, tako i onih malo starijih. Termin odlazak je previše blag za ono što se dešava u Bosni i Hercegovini, jer ljudi ne odlaze zato što žele, već bježe od neizvjesnosti, nesigurnosti, tmurne svakodnevnice, nezdravog ambijenta, povampirenih duhova prošlosti i manjka vizije da će se u skorije vrijeme desiti nešto zbog čega bi vrijedilo ostati.
Međutim, u ovoj konstalaciji odnosa vlasti prema građanima/kama, koji su na sceni već dugi niz godina, nije korektno reći da se država kao država odrekla mladih, jer bismo se onda svi strpali u isti koš i svi bismo trebali snositi podjednaku odgovornost. Stoga je najkorektnije reći da su se mladih odrekli oni koji već 25 godina u svojim rukama drže sve poluge vlasti, a sa njima i svi oni koji su im svaki put dali svoj glas. Ovo nije kolektivna odgovornost, ovdje se jasno zna tko?, kada? i zašto?. Već je postalo sasvim normalno da se svi mi, samo zato što se bavimo politikom, smatramo istima i da imamo podjednaku krivicu i odgovornost. Nije jednako biti 25 godina na vlasti i u svojim rukama držati konce zakonodavne, izvršne i sudske vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, cijeli svoj radni vijek provesti u klupama zakonodavne ili izvršne vlasti, i biti tek odnedavno u zakonodavnoj vlasti. Dakle, ovakvo generaliziranje doprinosi tome da se mladi i obrazovani ljudi ne žele uključiti u politiku, te je zbog njihova distanciranja od politike naprosto nemoguće filtrirati i osvježiti političke stranke, pa samim time je jako teško unijeti novu viziju i svježu kreativnost u zakonodavna i izvršna tijela u BiH, jer ovi koji su tu već 6 mandata, ne žele ama baš ništa mijenjati. Općeprihvaćen stav u BiH jeste da je politika prljav posao i da smo svi isti, a ja se ne slažem sa tom tezom, jer smatram da je svaki posao prljav onoliko, koliko se svaki/a pojedinaci/ka želi uprljati.
Vladajuća koalicija u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine ima argumenat ustavne nadležnosti koji vješto koristi kada teret odgovornosti treba skinuti sa sebe, a to najčešće čine upravo kada na dnevni red stavimo pitanja mladih, obrazovanja, djece, iseljavanje i drugih životno važnih pitanja. Ustav Bosne i Hercegovine i podijeljene nadležnosti među entitetima je argument za sve one koji iseljavanje smatraju pozitivnim europskim trendom. Čak se ta pozitiva osjeti kroz ushićenost u njihovom govoru, kao da misle da smo ispunili jedan jako bitan uslov iz poglavlja o pregovorima za ulazak u EU, u smislu „bližimo se Europskoj uniji“.
Da ih ovo bježanje iz Bosne i Hercegovine dotiče, već dosad bi ako ništa imali oficijelne i jedinstvene podatke o broju osoba koje su napustile Bosnu i Hercegovinu, sprovedena istraživanja o razlozima, izrađene strategije sa hitnim mjerama koje se moraju poduzeti kako bi se smanjio broj osoba koje odlaze i sl. No, svima nama koji komuniciramo sa građanima/kama jasno je da iz Bosne i Hercegovine ne odlaze samo nezaposelni, već i oni koji su zaposleni, jer ne žele živjeti niti odgajati svoju djecu u ambijentu koji je ovladao i zarabio Bosnu i Hercegovinu. Vijeće ministara BiH je još 2014. godine trebalo formirati Komisiju, čiji članovi bi bili ljudi od struke, znanja i rada, od demografa preko profesora do predstavnika poslodavaca, a koji bi izradili prijedlog mjera koje se hitno moraju poduzeti na svim nivoima, kako bi se smanjio odlazak iz Bosne i Hercegovine. To je moguće samo uz ljude koji su eksperti u svojoj oblasti i koji ne ovise o političkim strankama. Pored toga, mnogi naši/e zvaničnici/e obilaze svjetske metropole, cente svjetske moći o trošku građana/ki Bosne i Hercegovine, ali nijednog investitora ne dovode u BiH. Brojna su diplomatsko-konzularna predstavništva BiH u svijetu, a o mnogima ne znamo ni šta rade ni koje su aktivnosti poduzeli, kako bi doveli barem jednog investitora u Bosnu i Hercegovinu. Nova radna mjesta bi uveliko promijenila ambijent u Bosni i Hercegovini ne samo u ekonomskom, već i u svim drugim pogledima. Boljem amijentu za život u Bosni i Hercegovini doprionijelo bi i zapošljavanje po kompetencijama, a ne po podobnosti. To uveliko vrijeđa i obeshrabruje sve mlade ljude koji su se školovali, ulagali u svoje znanje i vještine, a na mjesta na koja se prijave pretežno bivaju uposleni oni sa kupljenim diplomama, ali sa dobrim zaleđem u vrhu stranke ili države. To ide do te mjere da u PS BiH ne možete odraditi čak ni pripravnički staž, ukoliko vas nema u evidenciji baze podataka vladajućih stranaka, zamislite onda kolika je mogućnost za zaposlenje. Naravno, sve ovo je „po zakonu“, jer izbor kandidata/kinja vrše ad hoc komisje u kojima sjede sve politički postvaljeni ljudi. Mogla se uspostaviti centralna baza podataka svih zaposlenih u državnoj službi, pa se zakonom ograničiti projektni angažman ili rad u komisija svakog/e pojedinaca/ke, bilo da se ti projekti financiraju iz budžetskih ili vanbudžetskih fondova. Ovaj dio je jako bitan, jer bi se time pokazalo da jedna osoba radi u državnoj službi, pa pored te plate je u još nekom tijelu unutar te službe, pa je također i ekspertica koju plaća neka međunarodna organizacija, a koja „mora“ nju uzeti za eksperticu, jer taj projekat na kojem radi ta međunarodna organizacija će završiti u državnoj instituciji u kojoj radi ta osoba, pa treba osigurati podršku za taj projekat i tako dalje. Dakle, dok se država bori sa nezaposlenošću, neki od naših građana/ki rade na četiri posla istovremeno i naravno oni tu ništa ne bi mijenjali. Također smo mogli ukinuti paušal svim zastupnicima/ama, što sam ja lično i predlagala, pa da te novce stavljamo u jednistveni fond kojim bismo pomogli našim građanima/kama, ali ni to nije naišlo na podršku. Mogle su se usvojiti poljoprivredna i obrazovna strategija, na osnovu kojih bismo povukli stotine milijona eura iz IPA fondova i znatno doprinijeti razvoju ovih oblasti. Dakle, mogla bih Vam navesti još mnogo toga, ali evo iskoristit ću priliku da sve čitatelje/ke portala 24h pozovem da svakodnevno pitaju sve nas zašto nema svega ovoga i da promijene paradigmu političara/ki koji/e se većinom smatraju nedodirljivim i tom promjenom ih natjeraju da rade u interesu građana/ki Bosne i Hercegovine, jer zato i postojimo. Naše adrese su javno dostupne, uz najavu možete doći do svakog/e zastupnika/ce razgovarati i tražiti ili nuditi rješenja. S druge strane treba se suočiti i sa nedostatkom jasnog stava unutar samog javnog mnijenja. Prihvatili su i mladi i stari da će sve već nekako ili nekad riješiti, valjda samo od sebe. Mladi gledaju u ove starije, a stariji opet očekuju od mladih nekakve reakcije i promjene. Dok se tako međusobno naduravamo, vrijeme prolazi, a stanje je iz godine u godinu gore. U tom isčekivanju, najlakše je prihvatiti onu staru „ja tu kao pojedinac ništa ne mogu“ ili gledati u pravcu nekog svog vođe, da ih on povede i da on nešto poduzme ili u pravcu trona na koji tek treba da sjedne netko tko će ih povesti, a u suštini toga i takvog više nema. Okolnosti su se promijenile i sada svi zajedno trebamo mijenjati stvari i na demokratski način tražiti svoja prava i boriti se za njih.
24h.ba: Ravnopravnost u Bosni i Hercegovini? Općenito, koja je ravnopravnost najviše ugrožena u Bosni i Hercegovini?
Maja Gasal-Vražalica: Ravnopravnost se u Bosni i Hercegovini s jedne strane tumači kao „borba spolova“, a s druge kao „borba krvnih zrnaca“. Ravnopravni su samo oni koji su dio kolektiviteta koji su ovladali našim sudbinama i učinili sve nas koji imamo svoje vlastite identitete neravnopravnima. Tako je neravnopravnost najočitija među građanima Dakle, neravnopravni smo kao individue, bez obzira na spol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, dob, etničku, vjersku, političku ili bilo koju drugu pripadnost, imovinsko stanje, invaliditet i sl. i sve dok je to tako, ravnopravnost uživaju samo kolektiviteti. Da bi se ostvarila ravnopravnost svakog/e pojedinca/ke, moramo se osloboditi kolektiviteta koji su zarobili svako individualno pravo, te vladaju svim našim identitetima na način da su naši identiteti nebitni i bezvrijedni, ukoliko se ne uklapaju u model kolektiviteta. Svatko od nas tijekom svog odrastanja razvija svoje identitete, te uz fizološke, psihološke i društvene utjecaje izraste u osobu sa svim svojim identitetima. U Bosni i Hercegovini se nakon rata desilo formiranje određenih kolektiviteta koji su se društveno-politički, pa u konačnici i vjerski nametnuli do te mjere da utječu na razvoj pojednica/ke i njegovo preispitivanje i formiranje vlastitog identiteta, tako da su mnogi radije izabrali opciju preuzimanja identiteta kolektiviteta, negoli razvoja vlastitog. Tako da svi oni koji su se tijekom svog odrastanja od adolescencije pa nadalje razvijali, propitkivali svoje identitete, pa pod različitim društvenim utjecajima donosilil svoje vlastite odluke, te i na taj način formirali svoje ideološke, vjerske ili druge identitete, oni su za ove koji su se samo tako prikonili kolektivitetu, odnosno preuzeli identitet, postali neprihvatljivi, nepoželjni i manje vrijedni. Stoga svatko onaj tko nije dio kolektiviteta duboko je neravnopravan i višestruko diskriminiran. Sve dok su kolektivna prava iznad individualnih, tu nema zdravog društva.
24h.ba: Za godinu dana građani će ponovo birati lijevu ili desnu stranu politike, vjerujete li u ujedinjenu ljevicu? Koji je Vaš komentar na opasku da je ta ljevica bila ujedinjena 2010. godine i da nije bez razloga postala „neujedinjena“? Koje su to političke opcije sa kojima bi ostvarili saradnju na nivou BiH kako bi vlast funkcionirala? Šta očekujete na političkom nebu u oktobru 2018. godine?
Maja Gasal-Vražalica: Ja vjerujem u ujedinjenje ljevice, jer je to jedina alternativa koja će očuvati Bosnu i Hercegovinu uopće kao državu, a zatim i kao državu svih njenih građana/ki, jer bez ujedninjene ljevice upitna je opstojnost države Bosne i Hercegovine. Teze koje se provlače kroz medije u kontekstu ovoga da je ljevica već bila ujedinjena 2010., ja lično ne doživljavam tako. Tada je postojala, a postoji i danas, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. Ja, recimo, nikad nisam bila članicom nijedne političke stranke prije Demokratske fronte, a po godinama sam mogla biti. Dakle, formiranjem Demokratske fronte, mnogi ljudi koji prije toga nisu bili ni u jednoj političkoj partiji pristupili su Demokratskoj fronti i postali politički aktivni. To je nešto što je uveliko doprinijelo samoj Demokratskoj fronti, gdje se na jednom mjestu okupio dio politički iskusnih ljudi i dio sasvim novih ljudi, punih entuzijazma, kreativnim idejama, volje i želje za radom i promjenama. Sve u svemu, to je jedan jako dobar spoj, zato ja ne razumijem dio u kojem se kaže da je ljevica bila 2010., pa se razjedinila, pa se ponovno ujedinjuje. Dakle, ljevicu ne čine samo lideri dviju partija, obje partije imaju svoje članstvo, i jedna i druga partija imaju članove koji su bili i tamo i amo, ali i sasvim nove članove, te je sasvim legitimno da svatko od nas traži partiju u kojoj se identitet pojedinca/ke bolje pronašao ili u kojoj se taj identitet može bolje razvijati. Budući da nisam bila dijelom te ljevice iz 2010. ne bih da komentiram razloge nečijeg razjedinjena, to bolje znaju oni koji su bili aktivni sudionici procesa.
Radije bih da se vratim u sadašnjost i skoriju budućnost, koja će definitvno odrediti da li će Bosne i Hercegovine biti ili ne. Svatko tko se te prve nedjelje u mjesecu oktobru bude dvoumio da li da izađe na izbore ili ne, šta god izabrao, jedno je sigurno – bit će dio historije, bilo da je dao svoj doprinos za opstanak Bosne i Hercegovine ili da je doprinio da Bosne i Hercegovine više ne bude. Činjenica je da će 2018. glas svakog/e pojedinca/ke vrijediti mnogo. Mi nećemo kupovati glasove niti plašiti građane/ke novim ratovima i sukobima, mi ćemo ponuditi politike i rješenja kojima se osigurava ravnopravnost i dostojanstvo svakog/e građanina/ke, a na građanima/kama je da procjene da li su zadovoljni sa ovim što su imali dugih i teških 25 godina i što trenutno imaju ili ipak zaslužuju bolje. Na građanima/kama Bosne i Hercegovine je da odluče da li žele ŽIVOT U BOSNI I HERCEGOVINI ili preživljavanje u unutarnjim granicama Bosne i Hercegovine. Želim da vjerujem da će 2018. građani/ke Bosne i Hercegovine izabrati ŽIVOT U BOSNI I HERCEGOVINI.