U posljednje vrijeme sve manje i tiše se govori o državotvornosti jedine nam domovine, Bosne i Hercegovine. Pretvoreni smo u nijeme svjedoke sa dvadesetogodišnjim stažom, koji bez vlastitog pristanka moraju da trpe činjenicu koja glasi – Dan državnosti BiH ne obilježava se u pola države.
Namjera je zastrašujuća i porazna; pokušava se poništiti sjećanje na Bosnu i Hercegovinu onakvu kakva je bila (jedinstvena i multietična), te onakvu kakva bi i danas, i sutra trebala da bude. U posljednje vrijeme na političkoj sceni je vidljiva i jedna nova tendencija, izrasla iz nacionilističkih premisa, a to je podjela Federacije BiH, kao entiteta, te istovremeni pokušaj prikazivanja RS-a kao države, a ne kao entiteta. Ono što najviše zabrinjava u takvoj situaciji, jeste činjenica da su vladajuće političke elite u Sarajevu pristale na podjele. Identifikacija sa državom stavljena je na margine, a jedinstvo unutar nacionalnih korpusa potencira se kao esencija opstanka na ovim prostorima. Na pomen građanskog koncepta uređenja države pojedini nacionalisti dobijaju blaže i teže oblike moždanih udara. Zašto? Jer bi svaka cjelovitost države značila i teritorijalni integritet, i suživot, i sve ono što povezuje ljude u jednoj državi. Na taj način bi se individualna prava i slobode izdigle iznad kolektivnih, a to bi neminovno vodilo gradnji građanskog društva. Oni se toga plaše, strahovito. Jer gdje su onda oni u toj priči, sa svojim retrogradnim stavovima, ratno-huškačkom retorikom i izmišljenom mržnjom među narodima ove zemlje. Građansko društvo je nešto od čega nas političke elite svjesno udaljavaju. Nacionalna homogenizacija, koja je vidljiva nakon popisa stanovništva iz 2013. godine, nedvojbeno pokazuje da takva grupisanja, zasnovana na nacionalnoj pripadnost, nisu isključivo rezultat rata, već i dobrim dijelom poslijeratne politike nacionalnih stranaka. Iako se na prvi pogled čini da nacionalne stranke nikada nisu bile jače, to je tek privid. Razdvajanje ljudi i pravljenje vještačkog ambijenta, u kome se ne priznaje drugo i drugačije, proizvešće na koncu urušavanje i strmoglavi pad tako nazadne ideologije. Istorija je učiteljica života i ona je već mnogo puta potvrdila da na ovim prostorima nacionalizam nema izgleda za trajanje. On uvijek uruši sam sebe. Nacionalizam je poput opijata – sa jakim dejstvom i kratkim trajanjem. Šta se ovdje zapravo podrazumijeva pod pojmom nacionalne politike? U BiH, nažalost, to ne obuhvata brigu za državu i njene šire interese. Nacionalnim strankama pojam državotvornosti je tek nužnost. Njih krasi uskogrudna misao, konzervatizam, umišljena superiornost nad onima koji ne pripadaju po rođenju njihovom nacionalnom korpusu. Pojam nacionalnog za njih je, zapravo, političko, kulturno, društveno i bilo koje drugo djelovanje jednog konstitutivnog naroda. Vodeći takve politike, nakon više od dvije decenije njihovog djelovanja rezultat je poražavajući. Negirajući građanski koncept društva, sotonizirajući zaostavštinu iz ex-Jugoslavije, ignorišući tekovine ZAVNOBIH-a, namećući u javnim istupima sliku retrogradnosti tih vremena, postigli su neodrživ koncept društva u kojem prisiljavaju građane BiH da se boje onoga ko nije pripadnik istog naroda ili vjeroispovjesti. Takvo društvo se ne bavi pitanjima ekonomije, ne može da bude konkurentno, ne stiže upratiti tokove tehnološke ekspanzije i biti dio njih. U takvom društvu, ne postoji želja za uspostavljanjem individualnih prava. Pojedinac, sa snažnim individualnim kodom, postaje nebitan faktor, ukoliko ne želi komunicirati o problemima koji su isključivo vezani za konstitutivni narod iz kojeg i on sam dolazi. Dugoročno se postiže kolektivno sljepilo, u kojem ljudi, ukoliko se ovako nastavi, neće imati bilo kakvu vrstu senzibiliteta za „drugačijeg“ od sebe; vidjeće nepremostive razlike i zanemarivaće se zajednička kultura, jezik, tradicija i mentalitet kao integracioni faktor svih naroda u BiH.
Projekat koji je davno započeo pod nazivom „dvije škole pod jednim krovom“ se privodi kraju i već su vidljivi rezultati. Djeca koja su prije dvadeset godina na silu odvojena u različite učionice, da uče po različitim planovima i programima, u zavisnosti od toga kako se zovu, sada su odrasli ljudi i treba da šalju svoju djecu u školu. Tim generacijama će biti sasvim prirodan proces segregacije, jer ih mi stariji nismo drugačije ni naučili. Jednostavno, taj nesretni projekat je ostavio takav poguban trag na novim generacijma, da njima tekovine ZAVNOBIH-a mogu izgledati kao nešto nestvarno i nepotrebno. Smatram da, htjelo se to prihvatiti ili ne, intelektualna zajednica mora biti glasnija. To je jedan od važnijih procesa koji neminovno stagnira, a ne bi smio. Intelektualna misao mora ojačati i promovisati vrijednosti koje nisu isključivo orijentisane ka jednom etnicitetu, kroz vrijednosti onoga što smo u prošlosti kao društvo i država njegovali, a što je i formalizovano ZAVNOBIH-om. U suprotnom, nastaviće se širiti atmosfera koja će rezultirati dodatnom podjelom, ovaj put i same Federacije BiH.
Akademska zajednica, intelektualci, građanski orijentisani pojedinci, mladost – sve je to neosporna snaga ove zemlje i ovo je posljednja prilika da se BiH spasi i istrgne iz ralja krvožedne nacionalističke zvijeri.