Hanka Vajzović za Vijesti.ba: Građanski blok mora definirati formu svog udruživanja ako misli djelovati ozbiljno

VIJESTI.BA: Kao zastupnica u Klubu Demokratske fronte, koja u Predstavničkom domu PSBiH ima pet svojih zastupnika, recite nam «iz prve ruke» kakvi su trenutno unutrašnji politički odnosi na državnoj razini vlasti: ima li parlamentarne većine i  kako međusobno funkcionira zakonodavna i izvršna vlast?  

VAJZOVIĆ: Činjenicu da, objektivno gledajući, već odavno nemamo parlamentarnu većinu, više niko ne taji niti negira. To je naročito vidljivo u parlamentarnim klupama, dok je u izvršnoj vlasti situacija u tom pogledu očito stabilnija. Ne treba, međutim,  zaboraviti da je pitanje parlamentarnih većina i koalicionih prestrojavanja u nas već hronična pojava (ne samo u ovome mandatu) i javnost je već  percipira kao otužnu i zamornu priču naše društveno-političke zbilje. Sjetimo se samo nekadašnjih takvih prestrojavanja: SDP sa SDA bez HDZ-a, pa HDZ umjesto Lijanovića i ostalih, pa SBB umjesto SDA, pa negdje SDA bez SDP-a i tako redom, na svim nivoima vlasti, što je redovno praćeno političkim spletkama i «doskočicama», izbacivanjem iz vlasti jednih, pa spektakularnim uvođenjem drugih, i tome slično. Naravno, ne zaboravljaju se iz ranijih perioda ni čuvene «petorke» ili  «šestorke», «sedmorke» – kako kad, koje su, mahom po ugostiteljskim objektima, politički «žarile i palile». I oni su se, kao i ovi sada «đah pazili, đah gazili», formalno – u ime naroda (!), a suštinski, bogme, u ime personalnih interesa koje su tradicionalno vodilja naših tzv. političkih elita, čak ne isključivo onih etnonacionalnih. Tako je bilo, a puno drukčije, po svemu sudeći, nije ni sada i, daj Bože, samo da ne bude i ubuduće.

VIJESTI.BA: Ima li tome lijeka i šta konkretno zamjerate, recimo, ponašanju zakonodavne vlasti?

VAJZOVIĆ: Slabo se šta u nas nabolje mijenja. Moglo bi se reći i da «niko nema što u nas imade». Jer, logična je, recimo, stvar da u zakonodavnoj vlasti postoji opozicija kao uobičajen i  značajan korektiv ili pokazatelj demokratskih vrijednosti, ali je nepojmljivo da opoziciju imamo unutar vladajuće strukture što je gotovo usporedivo sa nasiljem u porodici. Logično je također da opozicija kritizira tzv. poziciju, ali baš i nije da joj i u dobrim potezima po inerciji, onako, iz čista mira mora nužno kontrirati i sve «obarati». Logično je i da se zakonodavna vlast bez posljedica može politički ponašati kako hoće ili kako procijeni da treba, ali je nedopustivo da odluči ne raditi ono za što je plaćena (napuštati sjednice kao što je prakticirao SNSD, davati ostavke na rad u komisijama koje su parlamentarcima inače u «opisu posla» itd.). Logično je da tzv. pozicija u zakonodavnoj vlasti  privilegirano bira sebi mjesta u radnim tijelima, ali baš i nije korektno ili primjereno da pojedine stranke iz tzv. parlamentarne većine  baš u toj mjeri «opterete» malobrojne članove  svojih zastupničkih klubova  tolikim brojem članstva, pa i predsjedavanja u raznim komisijama, delegacijama itd., čak i u onim «ad hoc» koje se ne samo (i) plaćaju već neke i kontinuirano traju, gotovo od početka ovoga mandata.

Takav je primjer, recimo,  Komisija za izbor članova Upravnog odbora «Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranja kvalitete Bosne i Hercegovine». Uzgred kazano, ovo «…osiguranje kvalitete BiH» ne znači kao što se čini «kvalitetu BiH» već «Agenciju BiH za…», no to je samo jedan u nizu naziva mnogobrojnih takvih institucija koje zvuče kao da ih je neko navrat-nanos smislio, a vlast, uprkos priči o reformi javne uprave (pa i mojim inicijativama u tom pravcu) nikad nije ni pokušala preispitati ni te nazive a kamoli opravdanost postojanja nekih od tih i takvih budžetskih «firmi». Jedna od njih je, primjerice, i «Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje Bosne i Hercegovine» pri čemu opet nije riječ o «obrazovanju BiH» već o «Agenciji BiH za …. obrazovanje.». Inače bi teško bilo pogoditi šta je doprinos takve državne institucije unapređenju obrazovanja (sreća valjda pa tu i «nemamo» problema!?), osim što se zna da je ova državna agencija smještena, ravnopravno i ravnomjerno, u tri centra (Sarajevo, Mostar, Banja Luka), sa tri plaćana poslovna prostora i pripadajućim budžetom, dok nam je obrazovanje i dalje na entitetima i na kantonima. No, uprkos pitanju trebaju li nam uopće neke od svih tih, ponekad se čini i izmišljanih  agencija, centara, direkcija, instituta, komisija, službi, ureda  (kako se već nazivaju), ni mi se u zakonodavnoj vlasti  ne damo obamesti u upornosti da, recimo, već više od dvije godine kontinuirano biramo nekakve članove (ima ih mislim čak 12) Upravnih odbora, pa nam je tako jedna ad hoc komisija «živa» još od slučaja «Poplašen», dakle, negdje od polovine 2015.

Naravno, važno je birati tzv. nezavisne kandidate,  a koliko to jesu, najbolje se vidi u tijelima koja i u nazivu imaju takvu odredbu kao što je slučaj sa Nezavisnim odborom (i drugim sličnim tijelima), a da ipak u takva tijela uredno, neprikriveno i lako provjerljivo (reklo bi se u nas ašćare) instaliramo članove vladajućih stranaka. Time se i Zastupnički dom PSBiH (na moju inicijativu) dugo bavio, ali ništa – štite ih politike koje su ih i imenovale. Kako se pak sukobom interesa ionako u nas niko ne bavi, do daljnjeg svi takvi ostaju zaštićeni,  biranim riječima kazano, kao «zaštićena vrsta».

VIJESTI.BA: Šta konkretno zamjerate izvršnoj vlasti?

VAJZOVIĆ: Svašta im se zamjeriti ima, nabrojati se ne može. Ima u nas, generalno, jedna anomalija vidljiva upravo iz usporedbe zakonodavne i izvršne vlasti. Zakonodavna je vlast, kao što se zna, barem u zastupničkim domovima birana neposredno voljom naroda, dok izvršnu vlast biraju formalno stranke u vlasti nakon što se principijelno za pozicije «rastale», dok su suštinski ta imenovanja (kadrovska pitanja) gotovo isključivo u rukama stranačkih lidera ili, u najboljem slučaju, užeg partijskog rukovodstva. Slično se, doduše, kadrovski popunjavaju i domovi naroda – za delegate se kandidaraju osobe po volji šefova vladajućih partija iako sama procedura izbora zvuči demokratski (glasanje u kantonima za izbor u federalni Dom naroda, pa onda u njemu glasanje za državni Dom naroda), mada se i to između stranaka sve prethodno dogovori.
Sve je to, naravno, svima poznato, ali hoću ukazati kako je i to jedan od razloga da  se izvršna vlast kasnije ponaša superiorno naspram zakonodavne vlasti. Ako se zna da odabrani funkcioneri  u pravilu jesu ili miljenici ili poslušnici moćnih lidera (ako su podobni,  ne moraju biti i sposobni), onda je jasno da im se sve može. Dok «traju», leđa im štite upravo moćni politički šefovi (ni ministri ne odgovaraju premijerima već svojim partijskim vođama), a traju, razumije se, dok dobro slušaju ili dok mu šef ne počne, ne daj Bože, gubiti političku moć. Tako vam je u pravilu, rjeđi su izuzeci.

Na taj način garantiran superioran status nosilaca izvršne vlasti osigurava im, osobno, neograničene benefite – oni su ti (a ne zakonodavna vlast) koji enormno troše narodne pare na limuzine, kabinete i prekobrojne savjetnike, pratnje, putovanja, šta sve ne, a da ih uz to niko ništa ne pita. Pošto su odgovorni samo svojoj partijii i prije svega političkom vođi, narodu se, dabome, ne moraju pravdati, jer ih narod nije ni postavljao u izbornom procesu kakav nužno prolaze zastupnici. Vrijedi možda podsjetiti da , u usporedbi sa izvršnom vlasti, slične pogodnosti u zakonodavnoj vlasti imaju samo članovi Kolegija (mislim na one limuzine, savjetnike i slično) ne i «obični» parlamentarci.
Treba, međutim, imati u vidu da u trošenju budžetskog novca nisu u izvršnoj vlasti favorizirani samo članovi Predsjedništva ili ministri, njihovi zamjenici, šefovi kabineta i savjetnici, nego čak i neki visokopozicionirani državni službenici (sekretari, pa i pomoćnici) i svakako tzv. menadžmenti naših  (preko)brojnih državnih institucija, na nižim nivoima i javnih preduzeća. Dakle, čitava «vojska» njih. I svi troše kao «ruska vozila».

Kao ilustracija pade mi na um podatak iz odgovora na jedno nedavno postavljeno zastupničko pitanje iz kojega saznajemo da je, primjerice,  menadžment Granične policije BiH odlazio u nekoliko restorana (opetovano posjećivanih, najčešće zapadnohercegovačkih ili zavičajnih) na «radne ručkove» (ili večere), ali toliko često da bi se valjalo pitati imaju li uopće radne prostorije za takve službene susrete, pri čemu se to «radno iće i piće» plaćalo ciframa od kojih, reklo bi se, glava boli!  I iz tih se razloga, vjerujem, izvršna vlast ponaša superiorno – pare i moć znaju i kvariti ljude, pa da od čuda neki i sami sebe počnu persirati.  Ostaje onda pitanje gdje je u svemu tome narod i demokracija,  šta rade izabrani predstavnici koji trebaju štititi interese građana? U odgovoru bi se vjerovatno valjalo opet  vratiti tzv. političkim subjektima u vlasti – malo je šta izvan njihovih ruku, pa rekosmo i ukupna izvršna vlast. Parlamentarci zbilja na to  nerijetko ignorantsko, katkad i bahato, pa i rastrošno ponašanje kontinuirano ukazuju koliko god im je to poslovnički omogućeno (pitanja i inicijative), ali se slabo šta u tom pogledu ka pozitivnome mijenja. I opet kažem, nije tako samo u ovome mandatu.

VIJESTI.BA:  Kad je sve to tako, hoće li doći do smjene Vijeća ministara?

VAJZOVIĆ: Budući da su i Vijeće ministara, kao i naše brojne vlade (po nivoima) zapravo samo slika naših politika koje su predugo uglavnom u rukama čelnika političkih stranaka, mogli bismo gotovo stati u odbranu izvršne vlasti: nisu oni krivi, moraju raditi što im se i kako im se kaže. Zvuči, naravno, kao ironična šala, ali je realno živa istina.

Što se tiče aktuelnog saziva Vijeća ministara, rekla bih da je malo ko (čak i iz te vladajuće postave) zadovoljan njihovim radom. Opozicija bi im zato rado izglasala nepovjerenje (možda čak i neki «njihovi» tako o njima misle), ali šta s tim uraditi u praktično zadnjem kvartalu tekućeg mandata, godinu pred izbore, a ko zna i kakvo nas predizborno vrijeme čeka? Ne bi to, čini mi se, ni po logici stvari bilo uputno ili mudro uraditi, jer dođe mi nekako kao dilema: srušiti trošnu kuću ili ne (?) – rizična po život i nefunkcionalna jest, ali ako alternativu nemaš, moraš odabrati radije išta negoli ništa, imajući na umu kako: i loše može biti bolje od još goreg. Ne mislim pritom da u nekom novom sazivu ne bi mogli biti kvalitetniji kadrovi već da to u našim sadašnjim političkim uvjetima očito baš i nema puno smisla – sve i da je neko evidentno sposoban, džaba mu je ako realno nema priliku da to i pokaže. Jer, ne može se trčati u zatvorenom prostoru, a BiH je trenutno uistinu u nezavidnoj poziciji, pritisnuta i objektivnim i subjektivnim problemima, i unutrašnjim i vanjskim nedaćama. Predugo se vrtimo na raskrsnici, a i kad odlučimo krenuti, nekako se ispostavi da ne biramo pravi put ili nas, već poslovično iznenađene i zbunjene, dočeka kakav ćorsokak.

VIJESTI.BA: Šta smatrate ključnim problemima ili rješenjima u evidentnom zastoju Bosne i Hercegovine?

VAJZOVIĆ: Problema je u nas toliko da je vrlo teško generalno kazati koji su ključni – nekad su to ovi, drugi put oni, neki su na lokalnoj, neki drugi na entiteskoj ili državnoj razini vlasti.  Ključni je, valjda, uvijek onaj gorući, koji je trenutno «na dnevnom redu» i oni se, makar i neriješeni, velikom brzinom smjenjuju. Takvi smo, po prirodi valjda euforični, a raspon je naših problema uistinu neuhvatljiv: od, recimo, ove nedopustive i neobjašnjive «bezvodne» diverzije u Sarajevu (u ratu smo išli na «Pivaru» po vodu, sad ne znam ni gdje bih kad mi bez najave danju-noću presušuju slavine i kad svaki dan čitam u medijima kao ponjava dug spisak ulica, pa se tamo i ne nađem, a vode opet – nema!?), preko nedopustive i bezobrazne javne potrošnje (značajnog broja uistinu nepotrebnih institucija, njihovih poslovnih prostora, uprava i savjetnika, voznog parka, telefona, putovanja, pa nevjerovatnog broja kojekakvih komisija iliti skupina, grupa, radnih tijela  kako se već sve nazivaju), zatim bilateralnih problema sa susjedima, pravosudnih afera i raznih prisluškivanja, izglasavanja (ne)povjerenja ministrima i šefovima vlada, problema sa parlamentarnim većinama ili previranja među koalicionim partnerima itd., pa do izbornog zakona, mehanizma koordinacije, raznih diskriminacija, opće nesigurnosti  i šta sve ne.
Smetnja napretku BiH zasigurno jest naš nakaradni tzv. ustav, jest i odnos tzv. Međunarodne zajednice, jest i prečesto tendenciozan «dobrosusjedski» utjecaj Srbije i Hrvatske prema našoj zemlji, kao i činjenica da smo postratno, tranzicijsko, postkonfliktno društvo, mada ne znam dokad ćemo to više biti. Godine prolaze, a mi korak naprijed, nazad dva.

Nije, međutim, ni naše «maslo za ramazana»: korupcija, kriminal, pogubna kadrovska politika u znaku podobnih a nekompetentnih i nesposobnih, nezasitost imenovanih u harčenju javnih dobara,  opća politizacija svega i svačega,  opasno politikanstvo kojim se raspamećuje javnost, te svakojaka nesigurnost, nedopustivo galopirajuće urušavanje pravosuđa, nepoštivanje vlastitih zakona, tolike diskriminacije i ugrožavanje ljudskih prava (za jedne «prava bez obaveza», za neke druge «obaveze bez prava»), izostanak društvene odgovornosti … i da ne nabrajam dalje ili da ne spominjem akutni, možda i najveći problem odliva bh. stanovništva, osobito mladih koji se, gotovo kao u stampedu pokušavaju domoći «crte».

Dakle, gomila i onih problema za koje nam nije kriv niko osim nas samih: vlastodržaca koji su «ofursatili» i građana koji, birajući iste ili uopće ne birajući, nikako da nađu recept kako sve ovo zaustaviti i kako da najzad stanu na zelenu granu.

VIJESTI.BA:  Šta je Demokratska fronta  u ime svojih glasača uradila da se ti problemi otklone ili  bolja rješenja donesu? 

VAJZOVIĆ: Što se Demokratske fronte tiče, mi uistinu nemamo politički ili izborni kapacitet da išta značajnije poduzmemo u smislu aktivnijeg učešća u rješavanju nagomilanih problema. Možda smo na samome početku ovoga mandata (u prethodnima nas nije ni bilo) napravili jednu ozbiljniju «grešku u koracima»: ušli u vlast i brže-bolje iz nje izašli, što jedno s drugim baš i ne ide – ili nismo trebali ući ili nismo smjeli izaći. No, kako god, makar smo iz toga dobar nauk izvukli. Inače, ne može se reći da to što nas ima, koliko nas trenutno u zakonodavnoj vlasti jest (ili, ako baš hoćete, što nas je ostalo), da nismo aktivni. Štaviše, mislim da se, posebno na federalnom i državnom nivou, uistinu trudimo da bez trunke, kod nas inače toliko uobičajenog i po društvo tako opasnog politikanstva djelujemo u interesu građana i države, nastojeći što kvalitetnije ispuniti zadaću jedne «zdrave» opozicije. Uostalom, zasad niti možemo više niti se to od nas može očekivati jer, objektivno gledajući: u zakonodavnoj vlasti nemamo dovoljno «ruku», u izvršnoj ništa nije «u našim rukama».

VIJESTI.BA:  Hoće li se stvari promijeniti nakon najavljivanog ujedinjenja ljevice? Koliko je ta priča uistinu ozbiljna i realna, osobito nakon što su DF i SDP nedavno potpisali i okvirni plan zajedničkog djelovanja? Šta mislite: hoće li se taj projekat ili zamisao do narednih izbora i ostvariti?

VAJZOVIĆ: Da, na zajedničkoj sjednici glavnih odbora dviju stranaka formalno je ozvaničen početak saradnje DF-a i SDP-a, odnosno, početak udruženog djelovanja stranaka tzv. «ljevice», mada mi je, osobno, bliže i draže, a u našim društveno-političkim (ne)prilikama, čini se,  i primjerenije i u praksi korisnije, govoriti o «građanskom» negoli o «lijevom» ili «ljevičarskom» političkom udruživanju. «Građansko» mi je uz to primarno fokusirano na individualna prava i jednakopravnost svakog člana bh. društva (ista prava i šanse, nema nedodirljivih niti manje vrijednih, jednaka ljudska prava za sve), a onda to po prirodi stvari podrazumijeva i sve socijaldemokratske ili «lijeve» vrijednosti, dok obrnuto, osobito u praksi, baš i ne mora biti pravilo.

S druge strane, determinanta «građanski» ostavlja na bh. političkoj sceni više prostora jednome ovako zamišljenom udruženom političkom bloku, jer kriterij ne može i ne smije biti samo formalni – da neko sebe smatra ili naziva ljevičarima i socijaldemokratima tek na temelju svoga naziva, a  da suštinski izgubi svaku sponu sa vrednotama date ideologije. Uostalom, krajnje je vrijeme da se i u našoj, bh. demokraciji (vladavini naroda, demosa a ne samo etnosa) najzad vratimo zanemarenom «građaninu pokornom» bio on konstitutivan ili ne bio. Jer, kad u jednome kolektivitetu jednaka prava ili iste mogućnosti u pristupu pravima date svakome pojedincu, jasno je (ništa logičnije!) da će ta prava biti u zbiru osigurana i čitavom tom, ma kako determiniranom kolektivu. Obrnuto nije tako: ako jednaka kolektivna prava ostvaruju Bošnjaci / Hrvati / Srbi, to ni izbliza ne mora značiti i, u pravilu, prakticirano evidentno ne znači da je do tih prava došao svaki Bošnjak / Hrvat / Srbin kao pojedinac, da i ne spominjemo one što u nas (ko zna zašto?!)  konstitutivni nisu ni kad autohoni Bosanci i Hercegovci jesu.

Hoću reći, budu li ta «Ljevica» ili «Građanski blok» (kako god to u ovome trenutku «radno» nazvali) uistinu istrajavali na jednakopravnosti i svakovrsnoj brizi za svakoga čovjeka naše državne zajednice, onda bi takvo udruženo djelovanje tih lijevih i građanskih stranaka/partija istinski moglo ostvariti pun pogodak. To nam odavno treba, to je u ovome povijesnom trenutku, bez pretjerivanja, uvjet za opstanak ili preživljavanje i države i naroda.  To doslovce jest i morao bi biti vitalni nacionalni interes Bosne i Hercegovine i njezinoga naroda (svih građana), ne isključujući ili ne ignorišući ni sve njezine narode i narodnosti (etničke skupine i tzv. nacionalne manjine).

E sad, kako će se ti «lijevi» politički subjekti u tom pravcu organizirati, bojim se da jasno ne vide ni oni koji su kreatori takve ideje. Pitanje je, dakle: ko bi sve trebao sudjelovati u udruživanju (ko još osim DF-a i SDP-a), jer ako se nužno ide na izbornu pobjedu i osvajanje vlasti, onda valja znati da ni «druženje» sa politički «nepoželjnima» nije baš mudro, jer može ponekad i samoj ideji ili čitavom projektu donijeti više štete nego koristi. Drugo je pitanje: oko čega bi se trebalo okupiti, šta će biti kohezioni, integrativni faktor (?); potreban je jasan program i ciljevi, a ne samo nećemo s ovima ili onima. Treće, šta bi u praksi trebalo značiti ujedinjavanje i okrupnjavanje – šta se želi: jedinjenje / spoj ili pak smjesa i ko bi pritom činio masu, tkivo, a ko može biti i «dekoracija»?  Dakle, želimo li, i jesu li u tome svi združeni i pridruženi saglasni: a) jednu, neku novu, objedinjenu stranku, možda i imena novoga, b) neku postojeću samo, pridruživanjem drugih, proširenu i brojčano ojačanu političku partiju – da se u jednu od postojećih stranaka «utope» neke druge ili c) da ostane svako za se (kako jest), a da se dogovaramo i u važnijim pitanjima zajednički nastupamo?

No, pošto je još uvijek dosta toga nedefinirano, uspjeh ovoga projekta značajno će zavisiti od odgovora na navedena i brojna druga pitanja (npr. zajedničke liste i kandidati ili svako svoju listu i tome slično) o kojima bi se valjalo što prije izdogovarati. Važno je uraditi to na samome početku ma koju formu udruživanja odabrali, jer nije isto (ni za stranke ni za njihova članstva), da to dočaramo metaforično: da li se ulazi u brak iz ljubavi ili iz interesa, da li se uopće ulazi u brak ili ostajemo u kakvoj «labavoj» neformalnoj vezi, hoćemo li živjeti zajedno ili se tek dopisivati, koliko nam se «slažu naravi», vjerujemo li jedni drugima, vara li ko koga i tako redom.  Puno je zasad nejasnoga ili još uvijek nedefiniranoga i između DF-a i SDP-a, a kamoli u slučaju kakvog dodatnog očekivanoga «mikro SSP-a» (sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju). Ne bi samo valjalo da to ostane na dugu štapu, jer ako se misli ozbiljno, vremena je sve manje.  Izvaranom narodu (građanima) neće biti dovoljno verbalno «vraćanje nade»; i dosad je toga bilo i bivalo, pa većini ljudi teže padale «propale nade» nego svijest i istinita spoznaja i o najcrnjim činjenicama. (To mi je nekako kao dilema: da li pacijentu reći istinu o dijagnozi ili mu ostaviti nadu? Jasno je, osnovanu nadu u ozdravljenje – da, a ako mu spasa nema, džaba mu lažna nada.) Zato je umjesto priče o vraćanju nade, mnogo važnije, makar bilo i teže ostvarivo u ovako kratkom roku (samo godinu prije izbora), vratiti narodu izgubljeno povjerenje, uvjeriti građane ne samo da treba već i da im može biti bolje i, iskreno se solidarišući, vlastitim primjerom pokazati da se toj «ljevici», za lično, individualno dobro svakoga od nas, najzad i može ili na narednim izborima s razlogom treba dati povjerenje.

VIJESTI.BA:  Spominju se i druge stranke koje bi mogle biti te pridružene, ljevičarske ili građanske snage, ali je na samome početku čini se došlo do razjedinjanja. Koliko je to minus u čitavoj priči, posebno pred predstojeće izbore?

VAJZOVIĆ: Tačno je, u priču nisu uključeni svi koji bi se mogli svrstati u tzv. građanske ili «lijeve» političke stranke, kao što je Naša stranka, Građanski savez, pa i neke druge, manje, a ideološki nam bliske političke partije.  One se u ovaj projekat još uvijek nisu zvanično uključile i, iskreno, ne znam reći zašto je to u ovome trenutku tako. Možda se neke i ne žele pridružiti, a možda niti neke od njih novoudruženi DF-SDP  ne želi u «svojim redovima» vidjeti. Detalji mi zaista nisu poznati, ali ne bih nikako kazala da se time «ljevica» razjedinila već da se naprosto (još uvijek) nije ujedinila. A ‘oće li i ka’ će – ne zna se! Barem zasad. Nadati se je i u tom pogledu brzoj (re)akciji.

VIJESTI.BA:  Šta zbilja koči sve stranke lijeve orijentacije da se ujedine oko jedne ideje, šta može biti problem: često isticane personalne sujete, moguće gubljenje nekih ili nečijih pozicija,  strah od «utapanja» ili političkog gašenja, nagla promjena političkog diskursa, pitanje (ne)osvajanja vlasti, preuzimanje odgovornosti?

VAJZOVIĆ: Presloženo je ovo pitanje, pa i nedovoljno jasno – ne formalnojezički koliko suštinski. Prvo, koje «sve stranke lijeve orijentacije» ili socijaldemokracije kad se takvima, primjerice, izdaje i jedan SNSD? Drugo, ni za neke deklarativno «lijeve»  nismo, ako je suditi po ponašanju, baš načisto po čemu su ono što misle ili tvrde da jesu.  Treće, kako će se jednostavno, prekonoći ujediniti oni koji su se prethodno «principijelno» razjedinjavali? Četvrto, u strankama su ljudi, a kaže se «sto ljudi – sto čudi». Stranke su, ne zaboravimo, dobrovoljno uspostavljene političke zajednice (ulazi u njih i izlazi ko i kad hoće), dakle registrovana društva koja u suštini nemaju kolektivnih identiteta: nikom ne piše na čelu političko ili ideološko opredjeljenje, a znamo da ni svi «lijevi» nisu socijaldemokrati niti su svi «desni» zakleti nacionalisti, da i ne govorimo o onima što su tzv. lijevi / desni centar – oni valjda i po logici mogu «lijevo-desno» (pa onda slijedi «nigdje moga stana» ili nigdje meni «stanka»), što ideološki, naravno, i ne mora uvijek biti sporno ako je «i …i» a ne malo jedno, pa onda malo više ovo drugo. Dakle, stranke su kao i svi  kolektiviteti koji nemaju prirodnom selekcijom određen zajednički sadržatelj (kao recimo rase), što znači da su, zapravo, zbir čitavoga spektra individualnih identiteta i interesa.

Prema tome, nikoga ništa formalno ne koči da i «lijevi» krenu (fizički ujedinjeni ili ne) ka istome, zajedničkom, unaprijed zacrtanom cilju. Inicijalni je uvjet za to vrlo jednostavan: da i stranke i pridruženi pojedinci budu svjesni kako ovako, ponižavajuće, dalje ne ide i da najzad svi shvatimo kako društveni (kolektivni) boljitak u našoj društveno-političkoj zbilji najdirektnije znači i ličnu korist za svakoga od nas. Zato je u ovakvim slučajevima i egoistično promišljanje poželjno, jer su jedinke i njihove zajednice neodvojivo uzročno-posljedično povezane: ne bude li zadovoljnih i sretnih ljudi, i drušvo će oboljeti, ali i obrnuto: odu li (ne zamjerite na izrazu) država i društvo do vraga, teško da će ikome personalno dobro biti. Nije nam, međutim, dovoljno mijenjati samo politički dres, boju ili diskurs. Trebaju nam djela: političari da zasluže ili vrate povjerenje građana, a građani da shvate kako ne mogu više biti pasivni promatrači i kritičari na sijelima i po kafanama. Bez njih na izborima nema ni kvalitetnog izbora vlasti od koje s razlogom očekuju neko bolje sutra.