Posljednja javna ubjeđivanja trojice premijera Zvizdića, Novalića i Konakovića kako nam je sve bolje ali eto, da se to još ne vidi, podsjeća na priču o carevom novom ruhu. Sjećate se, dva prevaranta obećali su caru novo odijelo i ubijedili ga da je “ništa” to njegovo novo ruho. Kada je car izašao pred svijet potpuno go, jedino su djeca smjela primjetiti da car na sebi nema ništa, a svi ostali su se divili njegovom novom odijelu.
I naši carevi ogrnuli su se u novo europsko ruho, raskošno i lijepo ali potpuno nevidljivo. Kažu, sve nam je bolje, zaposlenost raste, puteve samo što nisu počeli praviti, vodovod isto. Još samo malo im fali i da nas ubjede u sve to. Zato im služe mediji kojima pokušavaju izvršiti masovnu hipnozu. Tako u europskom ozračju i raspoloženju postade nepoželjna redovna servisna informacija o tome koji dio glavnog grada jedne zemlje na europskom kontinentu u 21. stoljeću neće imati vodu. Ne samo to, baš europski, zabraniše saopćenje opzicije kao reakciju na istup premijera. I još „europskije“, zbog tih objava sankcionisaše novinarku.
Pyongyang je na nogama, dobili su konkurenciju! I, sve to, na televiziji koja nije privatno vlasništvo, nego, bar teoretski, javno preduzeće, javno dobro kojeg finansiraju svi građani Kantona Sarajevo. Finansiraju ga i putem budžeta Kantona ali i svake opštine pojedinačno. Ali percepcija careva je malo drugačija od percepcije običnog svijeta. Oni vide napredak: “kvalitetan, impresivan i progresivan”.
Umjesto informacije da vode nema jer curi kroz popucale cijevi ili zbog računa za struju koja je potrebna pumpama da izbacuju vodu, treba plasirati onu da nam je Istanbul poklonio pumpe za vodu ili da će Vlada potpisati ugovor sa EBRD-om. Zdrav razum kopni pred ovakvim spinovanjem ili jednostavno iseli iz zemlje. Ali kamo sreće da je ovo sve. Apsurdnih primjera je na pretek: općine Kantona Sarajevo često finansiraju rekonstrukciju vodovodnih i kanalizacionih mreža. Dakle, građani preko svojih općina plaćaju rekonstrukciju mreža o kojima bi se nakon rekonstrukcije trebalo brinuti preduzeće Vodovod i kanalizacija. Međutim, primjer je iz Starog Grada, Vodovod iako kroz račune naplaćuje održavanje kanalizacionih cijevi koje je rekonstruisala Općina, odbija da popravi kanalizacionu mrežu pod izgovorom da je nemaju u nacrtima i da nemaju nadležnosti da je poprave. Ni ova pojava nema mjesta u medijima, naročito ne u onima koji kontrolišu vladajući, jer mnogo se lakše i važnije slikati kada se presijecaju vrpce nego iskopati i zamijeniti cijevi kojima prolazi fekalni otpad.
Poprilično je jasno da smo navikli na nizak standard: niske plaće i niske udarce. Slučaj kažnjavanja novinarke zbog objave informacija koje dolaze iz Vodovoda, preduzeća u kojem je direktor iz iste stranke kao i direktor TVSA je dodatno spuštanje ljestvice niskog standarda. Možemo li niže?! Naravno, nažalost, možemo. To dokazujemo svih ovih godina u kojima se vladajuća stranka diči kojekakvim dostignućima a pijemo vodu pomiješanu s fekalijama. Jedan je to od primjera stanja jadnosti na koje smo gotovo pa već i navikli. Drugi primjer koji zorno pokazuje stanje našeg društva je već spomenuto reagovanje spram novinarke koja radi svoj posao. Nakon vijesti o vodi s fekalijama, informacija o zabrani objavljivanja vijesti i sankcionisanje novinarke teško da može privući pažnju javnosti. Ipak, ona je itekako dobar pokazatelj da su mediji oružje u rukama vladajućih. Preko njih nas pokušavaju ubjediti da nam je bolje ali da to ne vidimo ili da će nam biti bolje ali moramo da se još malo strpimo. Zato se među vijesti koje prenose nikako ne uklapa informacija, koja se ponavlja iz dana u dan, da nećemo imati vode. Jer to je tako nebitno i uobičajeno, vode nema već godinama i zašto to isticati?!